Izabrane teme

On 15. 7. 2010, in Mediji - e-books, wiki, by noebius

Složio sam zbirku izabranih tema na wikipediji, gdje sam imao bitni doprinos na stranicama te se toga skupilo za jednu knjigu, koju možete pogledati ovdje:

http://pediapress.com/books/show/izabrane-teme-davor-moravek/

 

Per Astra ad Aspera Od zvjezdica (pet) to trnja… ili kako sam preživio vikend u Spa centru

Novi Spa Hotels & Resort, Novi Vinodolski 7.6.2009 Imao sam (ne)srecu da budem na jednom seminaru u kongresnom centru u “Novi Spa Hotels & Resort” bucno najavljivanjem u medijima. Došao sam oduševljen – otišao iznerviran. Evo izvještaja iz prve ruke promatra?a mjesta na kojem se dešavaju “celebrety dogadjaji sezone”.

Sam hotelski kompleks lako je naci – odmah je uz jadransku magistralu oko dva kilometra od samog mjesta Novi Vinodolski.

Nije u mjestu, pa je tamo teže doci. Kako se pokazalo, udaljenosti mogu predstavljati problem. U samom kompleksu ne možete se voziti automobilom, vec se trebate parkirati u garaži koja je na tri kata. Do receprije iz garaže ima dosta hoda – što kad nosite sami kofere (nitko se ne ponudi da od auta do recepcije donese prtljagu niti to na recepciji uopce spomenuti) predstavlja zanimljivi “welness”.

Dolazim ja tako sat i pol kasnije od kolega koji su došli organiziranim prijevozom autobusom – svi su još na upisu, dakle cekali su više od sat vremena da se razdjele kljucevi samo za jedan autobus gostiju! I u prvi tren, sretan sam jer sam kratko cekao! I prtljaga biva upucena prema sobi, kažu biti ce tamo za petnaestak minuta.

Sjednem se u predivno predvorje, sa dizajnerskim namještajem, u brackom mramoru, i popijem pice dobrodošlice (za našu grupu stajalo je oznaceno na jednom stolu, kako sam kasnio – nitko mi se nije obratio ali to sam tada smatrao normalnom situacijom. Odlazim u sobu prije prvog predavanja – i tada shvatim da mi treba jedno 10-15 minuta hoda do sobe, koja je apartman (kuca A10, soba 819) u prvom redu do mora, na kraju naselja. Dvije spavace sobe, dnevni boravak, kuhinja, dvije kupaone – kao da ideš u skijalište, a ne u hotelu… u biti, bio sam potpuno nepripremljen za tako nešto.

Pokušam se malo osvježiti – a kad tamo prvi šok. Tekuci sapun u kupaoni – ispražnjen. Ima druga kupaona, odem tamo, sapuna ima ali se dobro namucim da istisnem. Razgovarao sam kasnije s kolegama o tome – treba mala znanost da se operu ruke. Vruca voda je namještena tako da se opeceš ako ne paziš – nevjerojatno. No to nije još prigovor – samo bi malo mogli pripaziti sa ekologijom, kad vec imaju ispred svakog apartmana sortirnicu za reciklažu (papir, PET, staklo, ali ne i za limenke). Imao sam par limenki za pice, to se tamo nema gdje odložiti u reciklažu – kako se uspostavilo, trebao sam sa sobom ponijeti toga više… Odlazak na predavanja – manja dvorana, za stotinjak ljudi, klimatizacija uredna, tehnologija pristojna.

Predavanja su bila ocekivano dobra, na taj dio seminara kao i na vodjenje diskusije poslije, kao i za “pauzu za kavu i kolace” same pohvale, kao i pohvale organizatoru (GSK) koji su se pokazali visoko profesionalnima. Nakon plenarne sjednice od sat i pol, slobodno vrijeme i vecera. Prvu vecer (petak 5.6.2009) bilo mi je lijepo u društvu kolega, švedski stol je bio bogat, na stolu su bile postavljene boce vina, gazirane i negazirane vode, vidio sam da je dosta kolega pilo i sokove – ukratko, opuštanje nakon puta, uz standardnu hotelsku hranu. I nakon toga, u manjim grupama – šetnja i druženje.

Vrijeme je bilo tmurno i oblacno, uz poneku kap kiše. U hotelskom kompleksu, nažalost sve u radovima. Hrpa majstora, hrpe gradjevinskog materjala i ništa u biti ne radi – vidio sam možda dva ducana koji su radili, od kojih je jedan kiosk sa novinama. Restorani – sve prazno. Dolazimo u neki kafic na terasi – za desetak minuta (koliko smo kao društvo došli tamo i cavrljali) dodju nam tri konobara, na narudžbu.

Sve korektno – osim ogranicenog izbora piva, ponudili su jedno tri koktela koji su bili prihvatljivi. cini se da nisu culi da se koktel može raditi sa sorbetom, ali u redu – prolazna ocjena (3) ako se usporedi sa kaficima na zagrebackoj “špici” (koji su obicno malo bolji). Organizator nam je dao bonove za konzumaciju pica – no ne vrijede za taj dan. Hajde, ništa bitno ni neocekivano. Prošetali smo se i predvorjem spa centra – sve je bilo zatvoreno u 21 sat, tu ve?er ništa se ne može koristiti – no ljubazno su nam rekle da se može dobiti ogrta? i sve potrebno na licu mjesta.

Vratio sam se u sobu i razmišljao kako provesti slobodno vrijeme sutradan nakon predavanja, veseleci se unaprijed. Dodjem nešto prije 22 sata u sobu i palim televizor. Kad tamo šok – kako se to pali? Stari, “Gorenje” televizori u sobi sa daljinskim upravljacem na kojem je znakovito izolir traka, ne pali od prve. Igram se sa baterijama, i “iscjedim” paljenje televizora, ali promjena programa – ne radi. Na samom televizoru (muzejski primjerak) tipke za mijenjanje programa i glasnocu – eto gimnastike. Radio programa – nema (u boršuri koju sam poceo tada citati – piše da ima radio, ali toga nema). Brošura je zanimljiva, i baš za svaku sitnicu koja ti može trebati upucuje na express servis. Dakle, kad bi ja, u 12.30 nocu ili kad se probudim u 1.30 i poželim procitati recimo “Bibliju” ili kad žurim na predavanje i vidim da mi je omlohavio gumb pa ga moram na brzinu popraviti pa mi stvarno treba taj šivaci pribor koji je u svim hotelskim sobama svijeta – u Novi Resort bi trebao zvati “express servis” ili recepciju.

Pa cekaj. Ma da, baš mi se gleda tada sobarica i oblaci mi se da izadjem iz kreveta, zato jer bi poželio procitati dobro štivo. Mini bar (piše u brošuri ga je u sobi) nisam mogao nigdje naci. A tražio sam ga, jer mi je trebao. Kako ni ducana nije bilo, nisam si ponio caj tako da sam proveo vecer uz vrelu vodu (iz slavine)… Provodjenje veceri je bilo doslovno to – nisam nikako mogao zaspati u krevetu, jer mi je bio neudoban (madraci na “federe” kakve vec odavno nisam nigdje vidio, grozno) tako da odlucim prespavati u dnevnom boravku, na kuto-sjedu. Centralnog gašenja svjetla naravno da nema. Halogne lampe sam naucio koristiti (nema uputstva) tek drugi dan, tako da sam se za svaku lampu morao lijepo dizati (fino za razbuditi se). Malo ustajanja do televizora, rucno mijenjanje programa, ma divota. Jedina svjetla tocka te noci bila mi je vrhunska veza na internet – u sobi je ruter, u svakoj sobi pa sam imao 100% signala, 54 mbs, divota. Kako je televizor bio nocna mora, snašao sam se i pogledao teletekst i poslušao radio preko bežicnog interneta…

Naglasak je – snašao sam se sam. Noc je bila dosta hladna. U jednom od (više) budjenja, obilazio sam klima uredjaje i pokušao otkriti kako prebaciti na grijanje (nisam uspio shvatiti, uputa naravno nema a samo hladjenje radi) pa sam ih konacno uspio nekako ugasiti. Ujutro – kiša i jugo. Vidim neke turiste kako stoje pred apartmenom i dolazi elektricni autic za prijevoz – sav sretan udjem. Nitko mi do tada nije rekao da to postoji, kako se to poziva, koji je raspored i pravila vožnje – a u sobi u uputama o tome nema ništa. Valjda imaju pravilo – pitaj recepciju za sve usluge za koje (ne)znaš da ih nudimo. Sav sretan što ne moram hodati deset minuta do predavaone po kiši i vjetru, vozim se ja tim prometalom i imam osjecaj da sam uhvatio “jack pot” (to je jedini puta da sam uspio vidjeti to vozilo i da mi je stalo, nije da nisam pokušavao nakon toga). Vožnja kroz prakticki cijelo naselje je zanimljivo.

Mnoštvo sadržaja koji rade (na žalost ne u vrijeme kad sam ja bio pored njih) mnoštvo gradjevinskog materjala, sve se nešto na veliko gradi. Prilicno me propuhao vjetar, vec i ranije no sada, nakon neprospavane noci (neudobni kreveti, propuh, stalno dizanje iz kreveta i slicno) bio sam dosta dekoncentriran. Sala za dorucak je bila dobra, osobito mi se svidjelo što je bio velik izbor ukusno pripremljenog voca, fin izbor cajeva i to je bila prava milina. Jedan od boljih hotelskih dorucaka koje sam jeo. Ipak, uz sav trud, i dobru volju, nisam uspio odslušati predavanja do kraja, zbog cega sam imao osjecaj krivnje, vec sam se uputio prema sobi (mucna šetnja po kiši i vjetru) da se malo odmorim. U biti, da spavam. Uspijevam nekako zaspati, te mi je oko 17.30 sati malo bolje, pa se ponovno odvažim otici do hotela. Želim usput vidjeti plažu. Ova je šljuncana, vidi se da su staru, kamenu obalu sravnili, nasuli i sada je plaža neformirana uz velike valove u plicaku (fotografiram kako pjena na plaži leti do deset metara u zrak) Sve u svemu – ne bi tamo prišao ni blizu. I da mogu, svuda oznake zabrane pristupa zbog radova. Kao da sam došao na neko gradjevinsko gradilište, a ne odmaralište. Grozno devastirana obala… I tako žaleci za prirodom, dolazim nakon šetnje do hotela. Svaka ideja da bi išao u bazene sada me je prošla (pa po tom vjetru i kiši bi sigurno zaradio upalu pluca da se mokar vratim do svoje sobe). Mislim si – na ovo se stvarno nisi pripremio… Dolazim do hotela, kako sam preskocio rucak lagano sam vec ogladnio – od svih ducana (subota je) radi samo kiosk sa novinama. Izbor štampe – bijeda nad bijedama. Nikakve strane štampe, izbor nekakvih “skandi” i porno magazina, od dnevnih novina – nedeljni vijesnik. Ostale novine ne vidim, ali to mi baš odgovara. Uzmem si jednu cokoladicu, te idem potražiti gdje ima topli caj za popiti. Uspijem naci bar u predvorju, do recepcije. Jucer je tamo bilo baš lijepo sjediti s kolegama, pa da ponovimo iskustvo… No nisam uzeo u obzir, da je subota. Pola predvorja je bilo zatvoreno jer je rezervirano – za svadbu.

Narucim caj – gotovo uvijek pijem caj sa mlijekom – i onda šok. Na racunu mi dodatno zaracunaju 7 (sedam) kuna za 0,1 l (decilitar) mlijeka, koje su mi servirali u vrcicu od 0,02 l (diskretan i prifinjen pribor za caj). Nije me naravno pitao kakav caj (kad nije imao što ponuditi) uglavnom – izbor caja daleko lošiji nego u restoranu u kojem je dorucak. Tek što sam sjeo – dolazi svadba. Kad sam taj svoj caj vec toliko (pre)platio, opet mi vauceri za pice od organizatora nisu pomogli, tražim ponovno neko mirnije mjesto.

Ovaj hotel mi postaje vec krajnje dosadan, nigdje mira, nigdje nekog toplog mjesta uz ambijentalnu glazbu gdje bi se mogao mirno opustiti i procitati svoje novine… Tako da vec vidno razocaran, razmišljam da li da odem u svoju sobu (tamo imam bar internet) ali me od tmurnih misli odvrati što slucajno sretnem kolege sa seminara. U biti, radilo se o organizatorima seminara, kojima sam se ispricao što nisam bio na svim predavanjima, jer me sve propuhalo na ovom velikom gradilištu gdje pola toga ne radi (a u brošurama piše da to imaju) te kako mi se ovdje uopce ne svidja. Hajde, dogovorimo se naci nakon veceri, na druženjima. Kako sam tu pogriješio, tada sam trebao otici, a ne nadati se da ce sutra biti bolje i da cu se lijepo provesti… Jer tada sam još uvijek razmišljao o bazenu koji je izvana, kroz staklene pregrade, tako lijepo izgledao…

Dolazi vecer. Kad ste preskocili rucak, tematski izlet, pola predavanja i patili se cijeli dan, ogladnite. Jelo je pristojno, izbor malo slabiji nego jucer. Onakav promukao, sjednem sa kolegama, dvije kolegice su bile sa nama i trudne. Družimo se i šalimo uz veceru, atmosfera opuštena i obecavajuca. I onda dolazi konobarica, sa picem. Poželio sam tada vocni sok (juice) jer sam ožednio i nije mi se pilo. Donese vino (u ohladjenim cašama) jer je to kolega tražio, sok donjeli kolegicama – što sam ja tražio, mislio sam tada – nije cula. Hajde. Dolazi drugi put – lijepo molim sok. A ona ce: “Sok imamo samo za trudnice“. Mislim šali se. Na stolu boca negazirane vode i vino. Pijem vodu. Evo nje opet put. “Molim sok” – “Nemamo, sok je samo za trudnice, stvarno”. I krene meni ona to?iti vino u ?ašu. “- Ne hvala, necu vino”. Evo ti nje. Ja stavim ruku nad cašu (ne neposredno na cašu, što je ocito bio moj propust) i eto ti pune caše vina pred menom. Dragi moji kolege, ovo me je stvarno vec bilo razbjesnilo. Gutam ja to u sebi, mislim gdje sam ja to došao. Ljut kao ris, odlazim s vecere, u “nocni život”. Kat niže, hrpa ljudi. Vidim žene u visokim potpeticama, 15 cm visine je dosta cesta pojava i šacam da li ima nešto više. Kad tamo doznam da je to otvaranje nekog ducana. Nekakvi “selebritiji”. Tada sam bio vec lagano ožednio (hodanje deset minuta do sobe da popijem vrucu vodu u sobi mi nije izgledalo kao baš zabavna perspektiva) I tražim ja gdje bi to konacno mogao iskoristiti ta 4 (cetiri) vaucera za pice (koje je organizator uplatio) pa mi kolege pokažu neki bar. Izadjem pred bar – tamo me ponude sa šampanjcem (diskretan i uljudan konobar je to nosio) pa ga uzmem, jer su i kolege. Malo liznem – korektno.

No ja sam žeden, hocu sok. Vidim, par konobara (jedno 3-4 njih) rade razna pica. Stanem uz šank, i tako stojim na metar od njih tri jedno 7 minuta. Valjda sam bio nevidljiv. Nije bilo nikog pored mene. Pricaju oni, nose narudžbe. Vidim ja mlade kolegice, držao sam te vaucere u ruci, tražim koš za smece. Kolegica ce. Vidjevši me: “nemoj bacati to”. Ma da. Evo ti ih, bacim ih prezreno na stol pred njih cetiri. “Daj to kome hoceš. Meni to nije od nikakve koristi”… Bilo je tada 23 sata. Što napraviti? Popio sam, ne mogu sada voziti kuci. Sjetim se da imam jedan sok u svojoj sobi (u frižider sam stavio) pa hajde, nije propalo baš sve. Sretnem ponovno organizatore seminara, idu u nocni provod. Šteta, odbacio sam te vaucere, mogao sam im vratiti, možda bi mogli to refundirati. Kako sam nesmotren bio… Krenem dalje u mrak, što dalje od tog hotela u kojem su sad po mom iskustvu, sve neki bahati konobari. Dolazim u sobu, 23.30 je sada, ja spremam stvari, pakiram se.

Prva stvar ujutro – odvlacim sam svoje stvari prema recepciji, sretnem neku voditeljicu. “Vi radite ovdje?” – “Da”. -” U apartmanu 819 ne rade baterije za daljinski” “- Trebali ste zvati, pa bi to ispravili”. Odem ja. Mislim si – ma mogao sam ja vas zvati svakih pet minuta da ispravljate što vam tamo ne štima. Zalijepila mi se slušalica telefona uz ruku. Još da sam tražio sapun, ma mogli ste ostaviti 4 lista toalet papira kao nekad u javnim toaletima ako tražiš “za veliku nuždu” a za malu nuždu ne dobiješ. Dobiješ još tri, na posebni zahtjev. Da, stara dobra vremena sa cucavcima, * ti ja apartmana. Na srecu, ništa od toga nisam izgovorio. Jadna žena, nije zaslužila. Ipak je red oprostiti se od kolega, koji su imali organizirani prijevoz iza 10, no žurilo mi se napustiti taj usrani resort što prije. Lijep je bio dan, no ja sam želio biti što dalje od tamo… 7.50 ujutro, odjava na recepciji. Ostavio sam tamo prtljagu.

Dorucak me malo smirio. Tamo je to stvarno najbolje, ne vidiš te konobare i ne cuješ nikoga da ti pristupi stolu (osim što pokupe prljavo posudje) tako da baš nisam išao gladan na put. Hajde, da završimo to. Pokupim prtljagu, i uredno pitam recepcionarku: “Molim Vas, knjigu žalbe da ju ispunim”. Ova me upita “Možete li reci o cemu se radi”. Ja ispricam o odnosu za vecerom, lijevanju vina kad sam insistirao da mi ga ne toci. “Jeste li ispunjavali knjigu žalbe tada u restoranu?”. Ma da, pred kolegama cu se ja svadjat. “Nisam, to želim ispuniti sada”. U biti, za knjigu žalbe je bio racun za 0,1 mlijeka koje nisam dobio ve? 0.02 l a ostalo – odnos osoblja i sve to – nisu više u “pravilniku o knjizi žalbe”. Tada to nisam znao, jer nisam knjigu žalbe popunjavao nikad – u biti, samo jednom pred 5-6 godina to je ispunila moja prijateljica s kojom sam bio u jednom ugostiteljskom objektu, žalila se na krivo deklariranje artikala. U tom trenutku bio sam odlucan to ispuniti, ma kud puklo.

Otvorivši knjigu, vidim da ima tri papira – za gosta, inspekciju i onaj koji ostaje u knjizi. Naravno da je krivo popunim (nisam znao da se mora ispisati puna adresa prebivališta) vec sam samo napisao svoje ime, potpis i “soba 819″. Recepcionerka me upitala: “Možemo li vam kako izaci u susret, kakva masaža ili rucak”. “Ne hvala, ne želim ništa od vas”. I napisao sam to u tom svom ocaju – ne želim ništa od njih kao kompenzaciju, kao i to da mi je ponudila kompenzaciju.

Bahat odnos prema meni kao gostu, kako sam ja to doživio, poducilo me je lekciji. Prvo, izbjeci situacije u kojima se motaju “selebritiji” i “vip gosti” u širokom luku. Osoblje se tada neprirodno ponaša. Novi Resort & Spa je na prvi pogled lijepo mjesto, no nedoradjeno, neizgradjeno do kraja i (polu)organizirano, gdje se moraš dobro pripremiti (ponjeti svoje sokove, ako hoceš u bazene ili spa centar nositi torbu sa stvarima, toplo se obuci) te jako dobro vidjeti koju to sobu dobivaš, te zvati osoblje da ti odmah sve isprave, odnosno tražiti sobu koja ima ono što ti treba. Ukratko, treba im prigovarati, jer sami od sebe nece ti citati misli odnosno nastojati da ti ucine boravak ugodnim. Za svrhu za kojom sam tamo bio, dakle za seminar (kongres) držim ga neprimjerenim, mislim kao da sam u sasvim drugom hotelu na drugom kraju grada) i prostor je raštrkan. Spa centar i bazene nisam vidio nego izvana (iznerviran glupostima) no obala koju sam vidio je katastrofa kako je izdevastirana.

Dragi moji, ako ste selebritiji koje zanima slikanje – samo naprijed. Ako želite mira, odmora i “pobjeci za vikend” može vam se desiti što i meni – da pobjegnete za vikend. Ali od njih.

Ocjena: Nikad više moja noga krocit tamo nece. To je obecanje. Previše sitnih stvari su utjecale na tu moju odluku. I da znate – ovo je tek drugo mjesto za koje sam se zakleo da više nema nikakve mogucnosti ispravka. Prvo je Hemingway bar u Tuškancu u Zagrebu pred šest godina – a obecanja te vrste držim.

A za vas – igrajte samo nagradne igre, možda vam bude i dobro u tom spa centru.

Za mene – planiram otici ovaj tjedan u neke toplice. Uživati u bazenu, podvodnoj masaži… Samo gdje? U Sloveniju, ili negdje u Zagorju?… Imam 3-4 mjesta u vidu, za jedan luksuzan i ugodan tretman… gdje ce me poštovati kao osobu i gosta.

Tagged with:
 

Fotoalbum @ Noebius: Knjiga Zapisa sa Bloga, 2004-2005.

Svoje stare tekstove, u obliku kako su tih davnih godina bili objavljeni na adresi fotoalbum.blog.hr slozio sam u jednu e-knjigu u pdf formatu (oko 4 mb, ima 350 stranica).

Pa ako vas zanima povijest mog bloganja, procitajte.

 

Komorbidne ovisnosti

On 22. 2. 2008, in ovisnosti, by noebius

Strucna prezentacija: Komorbidne ovisnosti (pdf)

 

Eseji – Optimizam i pesimizam

On 17. 2. 2008, in eseji, by noebius

Neurobiologija ili filozofija – gdje lezi nas optimizam ili pesimizam?

 Procitajte cijeli esej  (pdf)

 

Virtual and online communities have become a supplemental form of communication between people who know each other primarily in real life.

Significant socio-technical change may have resulted from the proliferation of such Internet-based social networks.
The goal of attempting to bring together people who might not otherwise associate with one another in real life may seem honorable, inherently violates a social contract.

So how does one go about navigating the Internet’s treacherous waters while maintaining safety? 

Continue reading here

Tagged with:
 

Pobuna u magli

On 1. 12. 2007, in internet, by noebius

Na blog.hr platformi još jedna pobuna. Ovaj put, štrajk blogera koji možete pratiti na adresi pobunaumagli.blog.hr gdje prate “hakirane” blogove.

U principu, dešavanja imaju ovaj tijek: Nekoliko blogova je bilo hakirano, što je na ovoj platformi više pravilo nego izuzetak. Korisnici su se javili na helpdesk, gdje su bili ignorirani. Kad bi komentirali po “naslovnici” – ti komentari su uredno bili brisani. A njihovi blogovi – hakirani. Pa malo “oslobo?eni”. Pa opet “hakirani”.

Ako je netko i pisao o dešavanjima – ti bi komentari brzo “nestali”.

Ne bih sada govorio o teorijama zavjere, no po mom mišljenju (IMHO) stvari stoje ovako:

  1. Nema mogu?nosti da korisnik napravi backup vlastitog sadržaja. To sve ozbiljne platrofme imaju.
  2. Nema mogu?nosti da korisnik napravi export sadržaja u neki format, koji je onda objavljiv na drugoj platformi. To sve ozbiljne platrofme imaju.
  3. Sustav je podložan ?estim rušenjima, ne postoji mogu?nost da se ukaže na rupe u sistemu administratorima i da to ovi onda – isprave. Open source platforme imaju tu mogu?nost.
  4. Support se više bavi prikrivanjem grešaka i “gašenjem nepo?udnih” blogera nego ispravljanja bugova u sustavu.
  5. Hakeri su u na?elu eti?ni, nije im cilj nanjeti štetu ve? ukazati na problem same platforme. Osobno misli da su i “hakeri” i korisnici na istoj strani u ovoj borbi – jer cilj je dobiti adekvatnu, stru?nu korisni?ku podršku.

Koliko vidim, nekome je više stalo prikriti što se dešava nego da napravi jednu kvalitetnu platformu. No to nije ništa novo. Primjerice, 2005 godine bila je jedna velika migracija eminentnih blogera, tada na cool i almost cool listi, koji su otišli posvuda. Najviše na mojblog.hr platformu, gdje je

  1. Tehni?ka podrška brza, reagiraju i prije nego što primjetiš da se nešto dešava
  2. Formiranje “lista” transparentno
  3. Tehni?ka rješenja daleko suvremenija – mogu?nost podcasta, kvalitetan i uvijek stabian rss…
  4. Trenutno postavljaju novi sustav – 2.12. u pono? – najavljuju bitnu promjenu.

Nije da zagovaram ijedan sustav, no razmislite o cijelom svijetu blogova na mojblog.hr, bloger.hr, bloger.ba blogger.com, myspace.com i zadnje, ali ne posljednje, kralj svih platformi – wordpress.com
Pa ti biraj.

Da im ipak iskažem moralnu podršku, evo prenosim njihov apel:

BLOGERSKI MANIFEST

1. Ako ste vlasnici, vodite ra?una o svom vlasništvu i onima koji tom vlasništvu daju vrijednost i smisao, jer svaki bloger uve?ava vašu imovinu i vašu dobit.

2. Kada želiš nešto, dovoljno je da to i zatražiš, želimo da se to primijeni i na blogere. Mi smo oni koji stvaraju blogosferu! Mi radimo za vas bez pla?e, budite barem fer!

3. Kada postavimo neko pitanje, želimo na njega ?uti i odgovor. Ne želimo vikati u gluhu tišinu.

4. Kada zamolimo informaciju, želimo je i dobiti Kod nas nema nekih skrivenih poruka niti predbacivanja. Ako tražimo pomo?, onda je i trebamo, a svojim radom je i zaslužujemo.

5. Dosta nam je jednosmjerne komunikacije s adminima. Budite barem toliko pristojni da odgovorite na postavljeno pitanje!

6. Mi smo jedina besplatna radna snaga.Bar ponekad ne mislite samo na sebe. To nije ništa strašno. Molim vas da se naviknete na to da na pitanja treba odgovoriti, to je stvar osobne kulture, ?ak i u virtualnom svijetu.

7. Ako blogeri pišu svaki dan, na?ite i vi vremena za oodgovore na njihova pitanja.

8. Nema nikakvog zadovoljstva u tome da te ignorira netko tko živi od tebe. Predlažem štrajk u pisanju blogova na tri dana.

9. Kad postavljamo pitanja, ne radimo to samo zato da vas gnjavimo.

10. Imate dovoljno koristi od našeg pisanja, nemojte nas tjerati da molimo. Nemojte ignoriranjem sami sebe dovoditi do financijske propasti, jer naš rad nije nikakav dokaz naše ljubavi prema vama! Radi se o razmjeni: vi nama prostor, mi vama sliku, glazbu i rije?i, no ako komunikacija ne bude dvosmjerna, mnogi ?e odustati, mnogi ve? jesu.

11. Mnogi imaju i po nekoliko blogova.I bloger zbog kojeg nastaje ovaj manifest ih je imao ?ak ?etiri, zar ne zaslužuje pomo??

12. Jednostavno je odgovoriti na upit. Odgovori poput da ili ne su potpuno dovoljni kod svakog pitanja!

13. Kada imaš problem, prirodno je zamoliti za pomo? i prirodno je o?ekivati odgovor i rješenje. Ne tražimo sažaljenje nego korektnu suradnju.

14. Frustracija ubija volju za rad, a izostanak odgovora budi revolt i vodi odustajanju i kad su manji problemi u pitanju.

15. U ovom manifestu nema ništa što se može dvojako tuma?iti.Bloga bez blogera nema, a bez suradnje blogeri bi mogli odustati.

16. Svi vlasnici vide samo profit! Samo dalekovidni vide i kako ga održati i još uve?avati.

17. Mi blogeri o?ito volimo pisati i biti ?itani, kao što vi volite novac koji ljudska potreba da se izrazi donosi.No, ako vi nas ne razumijete; ne razumijemo ni mi vas!Jednostavna logika.

18. Kada vas nešto pitamo odgovorite!

19. Nemojte nas pitati da li nam se blog svi?a! Kada ne bi bilo tako, ve?ina nas ne bi bila tu gdje jesmo!No, ako želite i da ostanemo tu i privu?emo još blogera, potrudite se malo kad zagusti.

20. I na kraju osnovno pravilo: U slu?aju najmanje nedoumice, dileme ili sumnje, o ?emu god se radilo, ponudite nam najjednostavnije rješenje, odgovorite nam , makar to morao biti i negativan odgovor!!!

Ovaj manifest pošaljite na što je god mogu?e više blogova, da napokon i jednom zauvijek admini i vlasnici portala uspiju razumjeti blogere!

MI STVARAMO BLOG!!!

Ovu borbu opjevala je i Nina:

bloger…

?ovjek kompjuter nabavi,
gledao u tu kantu ka tele,
gdje li se pali kako radi,
zuji naokolo gledao u zvijezde,
žaruljica iznad zasvijetli,
pa proše?e do prve knjižare,
i pokupuje sve kompjuterske skripte,
word, excel, corel, Internet,
putem na?uje za bug,
što je to nekakav žohar,
a ne ne kaže prodava?,
kupi to i svijet ?e ti biti jako blizak,
izvadi zadnju paru pa i to kupi,
sjedne na klupu i u?i…

upalio on komp,
tipku po tipku na tastaturi stiš?e,
i prvu rije? na ekranu stvori,
ah nisam ja takav tutlek,
samouvjereno pomisli,
uzima maxadsl i Internet spoji,
žica po žica i eto ti svijeta,
shva?a kako mu je Amerika,
za samo jedan korak bliža…

do?e mu iz guzice u glavu,
da kod njega rima uvijek štima,
bilo ljeto ili zima,
zavali ruku u džep,
a ono para nema,
dali da na?em sponzora,
da mi knjigu tiska,
svi se ogra?uju,
kažu para nema,
treba se kupiti boja, papir,
a država visok porez nabija…

vrati se on doma,
bulji u tu kantu i razmišlja,
možda postoji na Internetu mjesto,
gdje svoja djela objavit mogu,
da svijet shvati,
da i oni koji nemaju para,
zasigurno imaju dara,
švrlja on tako i surfa,
i naleti na nekog blogera,
upita on njega što to je,
kaže on, blog svoj otvori,
i post po post objavi,
i mnogi ?e ?ut za tebe,
i podršku ti dati…

pro?ita on pravila korištenja,
što mu se nudi,
i ?ega se pridržavati mora,
?ini mu se sigurnim mjestom,
pa s osmjehom na licu blog otvori,
po?inje upisivati sve što mu je na pameti,
i tako stvori on svoj mali kutak,
kad je sretan, tužan ili pod stresom,
sve na ekran prenosi,
i odlazi spavat sa smiješkom…

i tako vrijeme prolazi,
sve više virtualnih prijatelja,
se oko njega stvori,
svaki dan sretan se budi,
s nadom da novi post objavi,
kao ono hakeri mu blog oteli,
što da u?ini,
sav izvan sebe,
molbu za pomo? blogu uputi,
?eka dan ?eka dva,
prošao mjesec, a odgovora nema,
i sada se pita ako para u džepu nema,
što mi ovaj svijet ponudit može,
i shva?a ama baš ništa…

ali zaboravio je,
da mnogo virtualnih prijatelja,
oko sebe stvorio je,
svi za jednoga,
jedan za sve,
mi stvaramo blog,
to je njihov glasni slogan,
kad se mnogo ruku spoji,
blog ?emu vra?en biti,
jer i bez para virtualni prijatelji,
uz njega ?e uvijek biti…

nina

pjesma posve?ena svim blogerima koji su izgubili svoj kutak mira… nina

Moj komentar za kraj: pazi kome daješ povjerenje i svoje znanje, ili latinski: margaritas ante porcos.

Usput, ako netko primjeti neki tehni?ki nedostatak mog bloga, i da mu se po tome igrati, neka mi to pošalje na mail. Biti ?u mu zahvalan, stvarno.

p.s. ovo je trenutno 700-ti post ovdje. Kako vrijeme brzo leti… 

 

Demokracija i korporacija

On 28. 11. 2007, in eseji, by noebius

Idu nama izbori… U nedelju je klju?an dan za demokraciju. U Rusiji. U biti, da li je nama važnije tko ?e biti Ruski ili Ameri?ki ili Kineski predsjednik nego tko ?e biti predsjednik našeg “selskog odbora”? Da li je stvarno baš sve isklju?ivo odre?eno “negdje drugdje” (da ne kažem “tamo daleko”?)

Bili su prošli tjedan lokalni izbori u našoj Ilirskoj Provinciji Svetog Rimskog Carstva. Prvo se kao i obi?no, glasovalo putem SMS poruka. Tko više telefonira, više i glasova. Onda se glasovalo putem “jumbo plakata”. tko više plakata, valjda ima ve?eg… Onda se glasovalo putem televizije. Svatko tko je skupio 500 potpisa prijatelja, mogao je dobiti svojih pet minuta slave na nacionalnim televizijama. Naravno da bi onda na izborima dobio 180 ili još manje glasova, jer je li, nisu prijatelji ludi da glasaju za nekog kome su potpisali kandidaturu.

Sjetio sam se nekih ranijih izbora, i “kandidata” koji su sami bili negdje “u sredini” neke liste. Pa nisu ni sami za sebe glasovali, jer su vidjeli da je to izgubljena borba. Pa ako sam sebi ne vjeruje, tko ?e mu povjerovati?

A i te liste. Recite mi, da li znate, tko je ?ETVRTI kandidat na listi za koju ste glasovali?

Ve?ina ljudi koje znam, zna nositelja, možda prvog, jer to su zaokružili. A 4 ili 5 – to je onaj gdje baš njihov glas odlu?uje ako se radi o “velikoj” stranci. I ako baš ti do?u na vlast, i prvi bude neki ministar – taj ?e te zastupati.

A tko je njega izabrao da bude baš ?etvrti ili peti na listi? Imamo li u tom, u biti klju?nom demokratskom djelu, nemamo izbora – pa vas ja pitam, u ?emu se to uop?e razlikuje od delegatskog sistema. Tko je taj tko delegira? Neke opskurne elite, anonimni sastavlja?i listi. tko je taj tko promovira? Onaj koji daje novac za kampanju.

Dakle u nekim nepoznatim sverama, “transparentno” je ono što ide na kraju, a prije toga?

I onda, koje su moje šanse da sa mojim, poreznim novcem, upravlja onaj kome ja vjerujem. Izra?unajmo. 60 % ljudi glasa. Ostali su se odrekli prava na upravljanje državom. 20% glasa za liste koje su izgubljene (nisu prešle prag). Malo manje od pola glasalo je za opoziciju, a znamo da njihov glas u biti nema snagu, oni su tek demokratska kontrola.

I tako dolazimo do ?injenice da u najboljem slu?aju, kakva god bila vlast, ona je to voljom otprilike 1/4 bira?a. Dakle, tek svaki ?etvrti od nas daje legitimitet nekoj aktualnoj vlasti. Nebitno je na ovom nivou rasprave tko je taj netko.

Usporedimo ovu demokraciju, koja se sastoji od “glasa?kih mašina stranaka” i ponekog nezavisnog, koji može svoju poziciju kapitalizirati, da drugim opcijama.

Druga su varijanta neposredni izbori. Imamo kandidate, jedan “prolazi” i opet imamo “izgubljene glasove” i nekakvu “pola – pola” situaciju. Pa ga ponovno izabere 25% bira?a, po modelu “manje zlo”.

Bira?i niti u jednom slu?aju nemaju pravo revizije, kad je jednom dan mandat. U “listama” izabrani ako mu se prohtje, može dati svoj mandat i onom 7 ili 8 na listi, ?ije ime svakako “znate”… A “volja bira?a” dala je za pravo da primjerice sa te liste ide samo jedan. No ako u nekoj hipotetskoj situaciji bude 6 ministara koji su (propali) na toj listi, eto ti sedmog u redu na poziciji.

I onda ljudi pitaju, što su to uop?e birali? I zašto?

Ako napustimo ovakav skup razmišljanja, koji je u biti Spartanski aklamativni, po na?elu tko se ja?e dere (u medijima) taj bude izabran – možemo li zamisliti drugi na?in upravljanja koji bi bio “transparentan”.

Takav sustav ve? postoji. Ako ste ikada investirali novac, mogli ste birati – fondove. Imamo mirovinske (4 obavezna) investicijske fondove, gdje je izbor malo druga?ije definiran.

Vi dajete svoj novac, prisilno od države, isto kao što dajete novac u porez. Netko tim novcem upravlja. E sad vi odredite tko konkretno upravlja, i vi i samo vi ste zadovoljni ili niste zadovoljni, ako niste – primijenite. No ne mijenjate u obaveznim fondovima samo vi, ve? se “neopredjeljeni” – rasporede. Koliko je neopredjeljenih? 75% prema zadnjim podacima!

Dakle, o mirovini svih odlu?uje 25%, koincidentno vrlo blizu broja onih koji odlu?uju o upravlja?ima vašeg poreznog novca!

Postoji i jedan drugi sustav, koji je daleko intimniji. To je izbor lije?nika, stomatologa, ginekologa i pedijatra. To se bira osobno – svatko kaže tko želi da bude onaj, kome povjerava svoj novac, ali i od koga konkretno traži odre?enu – uslugu.

A po ?emu se to razlikuje usluga jednog ginekologa od usluge narodnog poslanika? Ginekolog je tako?er neovistan, vjerojatno je manje “korumpiran” – ali njemu uvijek možete otkazati, i potražiti usluge nekog drugog kome više vjerujete.

Zamislimo sada jednu korporaciju – dioni?kog tipa.

Dolazi generalna skupština. To je kao dan izbora, svi dioni?ari su se skupili. Dioni?ari drže dio vlasništva – u prora?unu, to bi bio onaj novac koji ste uplatili u porez, i koji treba rasporediti. Vlasnika ima odre?eni broj – to bi kod nas bili svi bira?i.

Bira se nova uprava. Pojedini dioni?ari mogu predati svoj “glas” nekome, tko ?e zastupati interese njihove interesne grupe. Recimo radnici, mali dioni?ari, i par “ve?ih” vlasnika. Procedura je jasna – sastavlja se uža grupa.

Zamislimo ovakav scenarij: Odre?eni broj bira?a predaje svoj “glas” nekom konkretnom. Taj netko, baš poput vašeg stomatologa ili ginekologa, mora imati najmanje odre?eni broj ljudi koji ga podupire. Recimo da to bude 10 ili 150000 “potpisnika”. E sad ako ja skupim 10000 potpisa ljudi koji mi vjeruju, zašto se “gnjaviti” sa nakakvim tajnim izborima? Ja ih zastupam. Onda se skupe svi koji imaju više od 10000 potpisa. Njih nazovimo – elektori u “Saboru”. Na neki na?in svaki od njih dolazi sa mišljenjem to?no odre?ene skupine ljudi – oni sami mu o svakom pitanju kažu svoje ve?insko mišljenje. Ako ih ta mikro – demokracija ne zadovoljava – neka si traže drugog zastupnika. Ali za jedan vremenski period – ako otkažu ranije, moraju nadoknaditi troškove. Tako je to u korporativnom svijetu, slobodni izbor elektora mogao bi biti od prora?una do prora?una, a generalna skupština – vrijeme može biti varijabilno. Ta generalna skupština je nešto kao referendum.

E sad, vaš ginekolog ili stomatolog vas ne mogu jednostrano napustiti tek tako. Moraju vas predati nekom drugom – pa zašto ne bi i politi?ari, koji kad “odu u ministre” i sad vas prepuste idu?em na listi?A ti onda biraj.

Postoji još jedna mala razlika. Recimo da nas 10000 potpišemo svome elektoru. Mi imamo s jedne strane jedno pravo – 1 od 10000. Ali s druge strane, neki od nas daju više novca u porez. Pa zar ne bi bilo pravedno, da ukoliko sam ve?i porezni obveznik, imam ve?a prava upravo srazmjerna udjelu novca koji sam uplatio u prora?un? Pa dajmo u prora?unskim pitanjima udjel svakom od elektora. Tako možda jedan ima 1-2 bogatih – do mu daje ve?u financijsku snagu u takvom tipu glasovanja. Bogati bi bili zadovoljni, ne bi morali pla?ati”reklame” politi?arima, ve? bi ih direktno mogli podupirati. Siromašniji bi isto bili zadovoljni, jer bi ako im je do toga stalo, mogli imati nekoga da ih predstavlja, a ne da budu prisiljeni “birati” izme?u onih koji su ve? – predodabrani.

Uistinu, ima li demokracija kakvu danas poznajemo – alternativu?

 

Migracije – Eu Turska i mi

On 11. 11. 2007, in vijesti, by noebius

Amac Hrvatska donosi nam vrlo zanimljive teze o migratornoj politici EU:

“Realnu šansu da Europa, posebice srednja i isto?na Europa, zaustave demografsko nazadovanje, pruža usko partnerstvo s Turskom, jedinom zemljom ?ije stanovništvo raste i koja istodobno dijeli mnoge elemente europske kulture i povijesti”.

Ukoliko prou?ite novi zakon o strancima, jasno vam je ovo pojašnjenje:

Malo tko razumije da useljeni?ku politiku u EU, kad su u pitanju ?lanice EU ne kontroliraju same ?lanice ve? europsko zakonodavstvo. Seljenje stanovništva unutar EU posve je slobodno. Koliko pojedinaca shva?a posve jednostavnu ?injenicu: seljenje stanovništva is siromašnijih u bogatije države EU poti?e se jer se na taj na?in kontroliraju nadnice u razvijenim državama Europske unije.

Zbog toga se ne ?udite, kad vam medicinska sestra bude iz ?eške, a gra?evinski radnik iz Rumunjske. To je o?ekivano, a radnici iz drugih balkanskih zemalja? Nisu više toliko dostupni kao ranije…

O budu?em standardu lijepo nam govori ovaj pasus – David Ricardo je u XVIII stolje?u savršeno predvidio:

‘Savršena pokretljivost radne snage dovodi do pada nadnica ispod egzistencijalnog minimuma’.

I za kraj:

Ekonomija koja se pretvorila u ideologiju i isklju?ivo u ‘rastu’ traži smisao.

 

Bad Behavior has blocked 8 access attempts in the last 7 days.