Svoje stare tekstove, u obliku kako su tih davnih godina bili objavljeni na adresi fotoalbum.blog.hr slozio sam u jednu e-knjigu u pdf formatu (oko 4 mb, ima 350 stranica).

Pa ako vas zanima povijest mog bloganja, procitajte.

 Procitajte cijeli esej  (pdf)

• Mentalno zdravlje i problemi prilagodbe imigranata

Significant socio-technical change may have resulted from the proliferation of such Internet-based social networks.
The goal of attempting to bring together people who might not otherwise associate with one another in real life may seem honorable, inherently violates a social contract.

So how does one go about navigating the Internet’s treacherous waters while maintaining safety? 

Continue reading here

Bili su prošli tjedan lokalni izbori u našoj Ilirskoj Provinciji Svetog Rimskog Carstva. Prvo se kao i obi?no, glasovalo putem SMS poruka. Tko više telefonira, više i glasova. Onda se glasovalo putem “jumbo plakata”. tko više plakata, valjda ima ve?eg… Onda se glasovalo putem televizije. Svatko tko je skupio 500 potpisa prijatelja, mogao je dobiti svojih pet minuta slave na nacionalnim televizijama. Naravno da bi onda na izborima dobio 180 ili još manje glasova, jer je li, nisu prijatelji ludi da glasaju za nekog kome su potpisali kandidaturu.

Sjetio sam se nekih ranijih izbora, i “kandidata” koji su sami bili negdje “u sredini” neke liste. Pa nisu ni sami za sebe glasovali, jer su vidjeli da je to izgubljena borba. Pa ako sam sebi ne vjeruje, tko ?e mu povjerovati?

A i te liste. Recite mi, da li znate, tko je ?ETVRTI kandidat na listi za koju ste glasovali?

Ve?ina ljudi koje znam, zna nositelja, možda prvog, jer to su zaokružili. A 4 ili 5 – to je onaj gdje baš njihov glas odlu?uje ako se radi o “velikoj” stranci. I ako baš ti do?u na vlast, i prvi bude neki ministar – taj ?e te zastupati.

A tko je njega izabrao da bude baš ?etvrti ili peti na listi? Imamo li u tom, u biti klju?nom demokratskom djelu, nemamo izbora – pa vas ja pitam, u ?emu se to uop?e razlikuje od delegatskog sistema. Tko je taj tko delegira? Neke opskurne elite, anonimni sastavlja?i listi. tko je taj tko promovira? Onaj koji daje novac za kampanju.

Dakle u nekim nepoznatim sverama, “transparentno” je ono što ide na kraju, a prije toga?

I onda, koje su moje šanse da sa mojim, poreznim novcem, upravlja onaj kome ja vjerujem. Izra?unajmo. 60 % ljudi glasa. Ostali su se odrekli prava na upravljanje državom. 20% glasa za liste koje su izgubljene (nisu prešle prag). Malo manje od pola glasalo je za opoziciju, a znamo da njihov glas u biti nema snagu, oni su tek demokratska kontrola.

I tako dolazimo do ?injenice da u najboljem slu?aju, kakva god bila vlast, ona je to voljom otprilike 1/4 bira?a. Dakle, tek svaki ?etvrti od nas daje legitimitet nekoj aktualnoj vlasti. Nebitno je na ovom nivou rasprave tko je taj netko.

Usporedimo ovu demokraciju, koja se sastoji od “glasa?kih mašina stranaka” i ponekog nezavisnog, koji može svoju poziciju kapitalizirati, da drugim opcijama.

Druga su varijanta neposredni izbori. Imamo kandidate, jedan “prolazi” i opet imamo “izgubljene glasove” i nekakvu “pola – pola” situaciju. Pa ga ponovno izabere 25% bira?a, po modelu “manje zlo”.

Bira?i niti u jednom slu?aju nemaju pravo revizije, kad je jednom dan mandat. U “listama” izabrani ako mu se prohtje, može dati svoj mandat i onom 7 ili 8 na listi, ?ije ime svakako “znate”… A “volja bira?a” dala je za pravo da primjerice sa te liste ide samo jedan. No ako u nekoj hipotetskoj situaciji bude 6 ministara koji su (propali) na toj listi, eto ti sedmog u redu na poziciji.

I onda ljudi pitaju, što su to uop?e birali? I zašto?

Ako napustimo ovakav skup razmišljanja, koji je u biti Spartanski aklamativni, po na?elu tko se ja?e dere (u medijima) taj bude izabran – možemo li zamisliti drugi na?in upravljanja koji bi bio “transparentan”.

Takav sustav ve? postoji. Ako ste ikada investirali novac, mogli ste birati – fondove. Imamo mirovinske (4 obavezna) investicijske fondove, gdje je izbor malo druga?ije definiran.

Vi dajete svoj novac, prisilno od države, isto kao što dajete novac u porez. Netko tim novcem upravlja. E sad vi odredite tko konkretno upravlja, i vi i samo vi ste zadovoljni ili niste zadovoljni, ako niste – primijenite. No ne mijenjate u obaveznim fondovima samo vi, ve? se “neopredjeljeni” – rasporede. Koliko je neopredjeljenih? 75% prema zadnjim podacima!

Dakle, o mirovini svih odlu?uje 25%, koincidentno vrlo blizu broja onih koji odlu?uju o upravlja?ima vašeg poreznog novca!

Postoji i jedan drugi sustav, koji je daleko intimniji. To je izbor lije?nika, stomatologa, ginekologa i pedijatra. To se bira osobno – svatko kaže tko želi da bude onaj, kome povjerava svoj novac, ali i od koga konkretno traži odre?enu – uslugu.

A po ?emu se to razlikuje usluga jednog ginekologa od usluge narodnog poslanika? Ginekolog je tako?er neovistan, vjerojatno je manje “korumpiran” – ali njemu uvijek možete otkazati, i potražiti usluge nekog drugog kome više vjerujete.

Zamislimo sada jednu korporaciju – dioni?kog tipa.

Dolazi generalna skupština. To je kao dan izbora, svi dioni?ari su se skupili. Dioni?ari drže dio vlasništva – u prora?unu, to bi bio onaj novac koji ste uplatili u porez, i koji treba rasporediti. Vlasnika ima odre?eni broj – to bi kod nas bili svi bira?i.

Bira se nova uprava. Pojedini dioni?ari mogu predati svoj “glas” nekome, tko ?e zastupati interese njihove interesne grupe. Recimo radnici, mali dioni?ari, i par “ve?ih” vlasnika. Procedura je jasna – sastavlja se uža grupa.

Zamislimo ovakav scenarij: Odre?eni broj bira?a predaje svoj “glas” nekom konkretnom. Taj netko, baš poput vašeg stomatologa ili ginekologa, mora imati najmanje odre?eni broj ljudi koji ga podupire. Recimo da to bude 10 ili 150000 “potpisnika”. E sad ako ja skupim 10000 potpisa ljudi koji mi vjeruju, zašto se “gnjaviti” sa nakakvim tajnim izborima? Ja ih zastupam. Onda se skupe svi koji imaju više od 10000 potpisa. Njih nazovimo – elektori u “Saboru”. Na neki na?in svaki od njih dolazi sa mišljenjem to?no odre?ene skupine ljudi – oni sami mu o svakom pitanju kažu svoje ve?insko mišljenje. Ako ih ta mikro – demokracija ne zadovoljava – neka si traže drugog zastupnika. Ali za jedan vremenski period – ako otkažu ranije, moraju nadoknaditi troškove. Tako je to u korporativnom svijetu, slobodni izbor elektora mogao bi biti od prora?una do prora?una, a generalna skupština – vrijeme može biti varijabilno. Ta generalna skupština je nešto kao referendum.

E sad, vaš ginekolog ili stomatolog vas ne mogu jednostrano napustiti tek tako. Moraju vas predati nekom drugom – pa zašto ne bi i politi?ari, koji kad “odu u ministre” i sad vas prepuste idu?em na listi?A ti onda biraj.

Postoji još jedna mala razlika. Recimo da nas 10000 potpišemo svome elektoru. Mi imamo s jedne strane jedno pravo – 1 od 10000. Ali s druge strane, neki od nas daju više novca u porez. Pa zar ne bi bilo pravedno, da ukoliko sam ve?i porezni obveznik, imam ve?a prava upravo srazmjerna udjelu novca koji sam uplatio u prora?un? Pa dajmo u prora?unskim pitanjima udjel svakom od elektora. Tako možda jedan ima 1-2 bogatih – do mu daje ve?u financijsku snagu u takvom tipu glasovanja. Bogati bi bili zadovoljni, ne bi morali pla?ati”reklame” politi?arima, ve? bi ih direktno mogli podupirati. Siromašniji bi isto bili zadovoljni, jer bi ako im je do toga stalo, mogli imati nekoga da ih predstavlja, a ne da budu prisiljeni “birati” izme?u onih koji su ve? – predodabrani.

Uistinu, ima li demokracija kakvu danas poznajemo – alternativu?

Dijete treba odgajati roditelj, a ne igrice

Zagreba?ki psihijatar Davor Moravek za Metro Express govori o negativnim i pozitivnim stranama interneta

Odmorite se od virtualnog svijeta

Izgubljenost u svijetu koji se neprestano mijenja može dovesti do otu?enja,što je put u stres i psihi?ke poreme?aje.

Zbog toga je uvijek korisno slijediti ‘nit vodilju’ i izabrati ono što nam je uistinu korisno. Jer ako pretjerujemo u bilo ?emu, to može naškoditi našem životu. Na?ite vremena za odmor, pa tako i od ‘virtualne stvarnosti’, kaže Moravek

S Davorom Moravekom, cijenjenim zagreba?kim psihijatrom i magistrom medicinskih znanosti, koji je u svojoj dugogodišnjoj karijeri radio s velikim imenima poput Branka Langa i Vlatka Thallera, porazgovarali smo o sveprisutnom internetu, njegovom utjecaju na budu?e generacije, prednostima i manama te predvi?anjima svjetskih stru?njaka da ?e za nekoliko godina virtualni svijet zamijeniti stvarni.

• Koliko u Hrvatskoj možemo pri?ati o ovisnosti o internetu?

- Prvenstveno, ne radi se o ovisnosti u klasi?nom smislu, ve? više opsesivno – kompulzivnom ponašanju koje je vezano uz pojedine internetske servise. Može se govoriti o opsesivnom gledanju videouradaka, koje može biti sli?no, ako ne i isto kao opsesivno gledanje televizije ili pak opsesivno korištenje pornografskih sadržaja, no naj?eš?e se govori o opsesivnom korištenju ‘socijalnih mreža’u koje spadaju chat-grupe, mrežne igrice itd. Zbog njihovog pretjeranog korištenja dolazi do poreme?aja u socijalnom funkcioniranju u stvarnom životu. Procjene su dosad pretežno bile u nesustavnim istraživanjima, no za o?ekivati je da ?e ukupno vrijeme provedeno ‘online’ rasti. Samim time ?e porasti i broj onih koji imaju problem. No, problem ne raste s dužim korištenjem – manifestacije su naj?eš?e vidljive kod relativno novih korisnika.

Kobni ‘World of Wordcraft’

• Jesu li vama kao stru?njaku poznati slu?ajevi ovisnika o internetu?

- Malen je broj onih koji su tražili konkretnu stru?nu pomo?. U jednom primjeru, u dobi od 15-16 godina, pokazao se da se radilo o osobi u ranoj fazi endogenog psihoti?noga poreme?aja, dakle ozbiljne psihi?ke bolesti koja se manifestirala povla?enjem u sebe i fobijom od kontakata s osobama u stvarnom svijetu.

Drugi primjer vezan je uz zanemarivanje akademskih obaveza. Naime, u dobi od 20 godina, osoba je u potpunosti zanemarila studij i cijelo vrijeme igrala kompjutorsku igru ‘World of Wordcraft’.

• Koja je skupina ljudi najizloženija riziku da postane ‘internetomanijak’?

- Osobe koje i ina?e u strukturi osobnosti imaju neki zna?ajniji, makar latentni duševni poreme?aj .

Sredovje?ne doma?ice s depresivnim poreme?ajem u prvim su studijama bile prva rizi?na skupina, i to za razne ‘chat’ mreže. No to se proširilo i na mla?e, kad im je taj vid zabave postao dostupniji.

Svakako da i osobe s fobijama, prvenstveno socijalnim, mogu u svoja ?etiri zida ostati zatvorene i imati privid ‘normalnosti’ uz svakodnevno druženje ‘online’. Chat-programi i op?enito taj vid ovisnosti ipak gubi na popularnosti jer nove tehnologije, i to uglavnom audio i video komunikacija, sve više zaokupljaju ljude. Interaktivni sadržaji su adiktivniji pa se prekomjerna uporaba vi?a po forumima, blogovima, u traženju informacija, a potencijalnu opasnost predstavljaju i kompjutorske igrice. No je li to izvan opsesivnosti igranja istih igara kroz drugi medij? Tehnologija, naime, slijedi trendove korisnika, te se valja upitati ima li zna?ajnije razlike u tome igra li se primjerice šah u parku ili na online forumu.

• S obzirom na stil života kojim živimo, smatrate li da ?e virtualni svijet za nekoliko godina zamijeniti stvarni?

-Virtualni svjetovi su interesno povezane grupe – lakše je nai?i na istomišljenike.

Problem je ako u grupi istomišljenika nema kreativnog sadržaja, ve? se samo gubi vrijeme u konzumeristi?kom preobilju informacija. U kolikoj ?e mjeri zamijeniti sadašnji stil života, ovisi o tome koliko ?e naše, zapadno društvo biti ‘bolesno’, odnosno do koje ?e mjere napredovati društveno otu?enje.

Nije problem korištenje virtualnog svijeta u poslovne, pa ?ak ni u marketinške svrhe, problem je korištenje virtualnih mreža kao isklju?ive zamjene za standardne socijalne kontakte. jer to dovodi do pojave sve površnijih i pli?ih poznanstava i zanemarivanja prijateljstva u klasi?nom smislu. Isti proces ve? je zapo?eo putem prevelikog korištenja telefonskih usluga koje zamjenjuju dotadašnja druženja. Audiovizualna komunikacija polako se seli na internet, u svim svojim interakcijama.

• Po vašem mišljenju, koje podru?je na internetu najviše mami ljude?

- Igrice u virtualnim svjetovima imaju sve navedeno – chat, forum, igrice. Jako je ‘popularna’ još i pornografija.

Mogu?i epilepti?ki napadaji

• Smatrate li da bi roditelji svojoj djeci trebali ograni?iti vrijeme provedeno za ra?unalom?

- Svakako. Treba strogo ograni?iti vrijeme pred ra?unalom koje nema akademsku svrhu, kao što bi trebalo ograni?iti vrijeme pred upaljenim TV ekranima, uz odabir sadržaja primjerenih dobi. Prevelika izloženost brzim i agresivnim igricama, kao i izloženost agresivnim crtanim filmovima i sli?nim sadržajima, može kod djece potencirati hiperaktivni poreme?aj, a u težim slu?ajevima opisane su i ozbiljnije smetnje kao što su epilepti?ki napadaji. Dijete treba provoditi vrijeme u interakciji s odraslima, a ne da mu kompjutorska igrica bude zamjena za razgovor.

Ukratko, dijete trebaju odgajati roditelji, a ne televizija ili razne igrice.

IN

Razgovor vodila: IVA NOVAK

Izvor:

Metro Express, Zagreb 17.8.2007 strana 4

Online PDF verzija:

http://metropoint.metro.lu/20070817_Zagreb.pdf

Najmanje ?e rasti rashodi za zdravstvo – idu?e godine samo 64 milijuna kuna više nego ove, 2009 oko 1,2 mlrd kuna, a 20010 svega 800 milijuna kuna. Kako unato? najavama nije došlo do reforme zdravstva, za o?ekivati je da ?e se dugovi zdravstva i idu?ih godina gomilati.
Veliki rast rashoda u ovoj godini od ?ak 14% posljedica je zdravstvenih dugova i ovrha zaposlenih, pa Vlada o?ekuje da ?e sljede?e godine rasti 3,8% a onda po 6,4% godišnje do 20010. (1)

Najve?i problem koji ko?i reformu zdravstvenog sustava svakako je podru?je (ne)razvijanja zdravstvenih osiguranja koje bi bile kompatibilno sa EU.

U Hrvatskoj se godišnje u zdravstvenom sustavu potroši oko 18 milijardi kuna. Oko 85% pokriva se iz sustava HZZO, a od preostalih 15% gra?ani pla?aju uglavnom kao izravni trošak. Procjenjuje se da tek oko 0,6% „privatnih“ zdravstvenih troškova pokriveno kroz osiguravaju?a društva. Samo 3% stanovnika Hrvatske, ukupno 134530 osoba koristilo je police dobrovoljnih zdravstvenih osiguranja (CZO, sunce, Zagreb) što ?ini oko deset posto svih zaposlenih. (2)

U Europskoj uniji, privatni izdaci za zdravstvo su po stanovniku 23 posto. Dobrovoljno je osiguranje budu?nost u miješanom sustavu vlasništva u zdravstvu koji je Slovenija uvela 1992. godine, unato? tome što prevladava javni sektor. U Sloveniji pada udio izravnih doplata za zdravstvene usluge, do 2006 godine na 7,8%. Iz privatnih izvora Slovenija u prosjeku troši 21,3 posto. Privatno zdravstvo stalno raste, te se do 2013. godine udio privatnih izdataka za zdravstvo planira pove?ati na 25%, ili za dva postotna poena, dok bi se izdaci za dobrovoljno osiguranje podigli na 18 posto. (2)

Hrvatska se opredjeljuje za sasvim drugu strategiju – u suprotnosti za trendovima u novim ?lanicama EU.

Ministar zdravstva Neven Ljubi?i? podcrtava da „se Hrvatska opredijelila za sustav javnog zdravstva i, mada se pritom ne želi zatvoriti put privatnim inicijativama, usluge privatnih osiguravatelja u bolnicama ne smiju zadirati u prostor osnovnog osiguranja“. (3)

Andrija Hebrang najavljuje bitnu privatizaciju bolni?kih kapaciteta, no tek kad BDP dosegne „10-12 tisu?a dolara po stanovniku“. „U ovom trenutku privatizacija bolnica onemogu?ila bi ve?em dijelu stanovništva pla?anje realne cijene usluga. Bivša ministrica iz vremena koalicijske vlade Ana Stavljeni? Rukavina dijeli mišljenje kako djelomi?na privatizacija javnih županijskih ili klini?kih bolnica ne bi riješila probleme bolni?kog sustava.

Voditeljica zdravstvenog osiguranja Uniqua, Andreja Roži? Dizdar, navodi:

„Iskustvo iz Austrije dokazuje kako se s razine udruženja puno bolje i korjenitije mogu provesti neophodne promjene u zdravtstu. Tamo se ugovori sa zdravstvenim ustanovama sklapaju na razini udruženja osiguravatelja. Definiraju se jednake cijene za sva društva, s ustanovama se pregovara s jednog aspekta i zajedni?ki se investira u odre?ene segmetne. Na taj se na?in postiže transparentnost, i to je bolji i za državne ustanove i za privatne osiguravatelje.“ (3)

Nevoljnost da se transformira zdravstvo o?ito proizlazi iz straha da bi na dnevno – politi?kom nivou došlo s jedne strane ograni?avanja „socijalne države“ odnosno ukidanja privida da je „sve svima dostupno besplatno“. Javno zdravstvo grca u dugovima, jer nema jasnu makroekonomsko vo?enje. Monopolisti?ko osnovno osiguranje želi zadržati sve postoje?e resurse, koje nije spremno platiti po ekonomskim cijenama, a s druge strane, dio kapaciteta koji su „višak“ (po vi?enju i vlasti) ne može na?i svoju poziciju u dobrovoljnim osiguranjima. Tako imamo zdravstveni sustav koji je izrazito inertan, a s time i skup, te postaje sve nedostupniji.
Što se ti?e stru?nog kadra, ve? godinama HLK navodi prili?no nepovoljne trendove – manjak ginekologa, pedijatara i kirurga, kao i nepopunjenost „osnovne mreže“ u primarnoj zaštiti, gdje se o?ekuje da više od 25% djece ne?e mo?i ostvariti pedijatrijsku zaštitu u okviru primarne zaštite.
Privatizirana medicina, s druge strane, slijedi ekonomsku ra?unicu. Trendovi su da se specijalizirane ustanove sve više okre?u lije?enju specijalnih bolesti – gdje je i profitna margina ve?a. Velike farmaceutske korporacije sklone su istraživanjima „posebnih lijekova za rijetke bolesti“, gdje je mogu?e posti?i brz i u?inkovit rezultat, dok se s druge strane, istraživanja za kroni?ne bolesti kao manje profitna – smanjuju.

Gledaju?i ekonomsku stranu pri?e, privatni osiguravatelji u podru?ju gdje su zadobili dominaciju, nastoje izbje?i preuzimanje kroni?nih bolesnika limitiraju?i troškove koje preuzimaju u lije?enju istih.
S druge strane, ukoliko do 25% radno sposobnog stanovništva koristi usluge privatnih osiguravatelja, a porezno i dalje „pune“ obavezne fondove – to otvara nove kapacitete i omogu?ava i dalje funkcionoranje „socijalne države“.
U tranziciji stoga imamo „ponudu koja se ne može odbiti“ gdje privatna osiguranja žele u?i u vlasni?ku strukturu zdravstvenih ustanova – po mogu?nosti na nivou „udruženja osiguravatelja“ (dakle kartelno povezivanje) te je više nego o?ito, da se takav trend ne?e mo?i izbje?i ?im naše zakonodavstvo bude harmonizirano sa EU.

Samo je pitanje, gdje je pitanje kriti?ne mase, u situaciji kad imamo izraziti deficit kvalificiranih zdravstvenih djelatnika? Pokušaji zadržavanja u sustavu javnog zdravstva svakako su monopoliziranje putem „davanja specijalizacija“ gdje se obvezuje lije?nike op?e medicine da ostanu do 10 (deset) godina u sustavu javnog zdravstva te davanja užih specijalizacija bolni?kim lije?nicima (trend je pokrenuo ministar Ljubi?i?) no to je tek motiviralo dio lije?nika da ne traže posao u inozemstvu dok to ne postane izrazito pojednostavljeno. Ovim potezom je ipak umanjen katastrofalan manjak kadrova koji je politika embarga prema novim specijalizacijama prethodna vlada (koalicijska) produbila, no oporavak na kadrovskom planu teško je ostvariti i uz daleko izdašnije poticajne mjere.

Da li je mogu?e graditi zdravstveni sustav na ko?enju reformi, na „?ekanju pravog trenutka kad ?e stanovništvo biti dovoljno bogato da si plati sve što do sada dobiva besplatno“?
?isto sumnjam. No ?isto sumnjam, da ?e ijedna politi?ka stranka na vlasti, sada ili do ulaska u EU, biti spremna re?i da je jednostavno ekonomski nemogu?e sa?uvati sadašnju razinu prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, ukoliko se ne krene u reforme, koje su svakako – recesivne prirode.

Literatura:

?asopis “Banka” http://www.banka.hr
1 Banka, XV:8 kolovoz 2007; 9
2. Brkani? Kulenovi? M. Prvi na listi ?ekanja. Banka, XV:7 srpanj 2007; 42-44
3. Paši? K. Povijest slabosti. Banka, XV:7 srpanj 2007; 46-47

– Hrvatska ?e za ?uvanje vanjske granice Unije dati 2 milijarde kuna

- EIZ: Studija o o?ekivanim ekonomskim u?incima priklju?enja EU

Osobito su sa troškovne strane zanimljivi ovi detalji:

Zaštita okoliša i zdravlja bi trebalo biti podru?je s vjerojatno najvišim financijskim troškovima. Tako se o?ekuje da bi se samo u zaštitu voda trebalo uložiti gotovo 10 milijardi kuna, u gospodarenje otpadom oko 5,8 milijardi kuna, a vodno gospodarstvo više od 24 milijarde kuna.

Na podru?ju poljoprivrede, koja nakon ulaska Hrvatske u EU može godišnje o?ekivati oko 2,5 milijardi kuna izravnih potpora iz EU, no, to ne?e biti dovoljno da se nadomjeste trenuta?ne državne potpore. Ovisno o uspjehu hrvatskih pregovara?a u tom podru?ju, iz nacionalnog bi se prora?una tako za poljoprivredu trebalo godišnje nadokna?ivati još 400 milijuna do ?ak 3 milijarde kuna.

To koliko bi bilo pove?anje nacionalnog dohotka i sli?no, sve su to pretpostavke. Troškovi su stvarna stvar – a jednostrano otvaranje je u biti ono što nas o?ekuje.

Zato se upitajte – što su vaši stvarni prioriteti, i koliko kontrole u stvarnosti želite?

Evo citata jednog zanimljivog razmišljanja o duhovnim osnovama euroskepticizma:

EU kao nova globalizirana superstruktura mo?i, na tragu neoliberalizma i novih bogova tržišta, novca i profita te marginaliziranja tradicijske duhovnosti, producira tvrde euroskepti?ne stavove unutar religijskih skupina. Skupina koje ne mogu prihvatiti projekt druge modernizacije Europe, pretvorene u supermarket, s minimalnom ili nikakvom duhovnoš?u, s dominacijom sekularnog humanizma, prikazivanjem religijskih sadržaja i vrednota kao natražnja?kih, s po?esto njihovim ismijavanjem, što zacijelo ne može ostati bez jednog tipa prosvjeda, protiv dekristijanizacije Europe, ili dovo?enja u upitnost sastavnice njezine duhovne supstancije.

Izvor: A. Milardovi?, Euroskepticizam u religijskim skupinama. Vjesnik 14. lipnja 2007

I od istog autora:

Katedrala tržišta gura i poništava katedrale duha i europske raznolikosti, a neoliberalizmu je svejedno s obzirom na njegove ideologijske postulate gdje on igra igru tržišnoga fundamentalizma. Unutar EU ili neke druge makroregije svijeta.

… ne možemo zaobi?i ?injenicu da im je daleko draže slobodno kretanje kapitala od slobodnog kretanja ljudi. Prvo je manji, a drugo ve?i rizik u kontekstu europskoga društva rizika vezanog uz migracije, kako legalne, tako i one ilegalne.

Izvor: A. Milardovi?. Zašto Europa, a ne cijeli svijet? Vjesnik, 12. srpnja 2007.

Ova potonja misao je vrlo zanimljiva, pogotovo kad se uzme u obzir tendencija okrupnjavanja kapitala na svim razinama. Kona?ni nusprodukt je svakako ve?a stratifikacija društva na globalnom nivou – sve ve?i udio dobiti koje kapital u neoliberalnom konceptu ostavlja na korporativnom, a sve manje na lokalnom nivou – što je naj?eš?e upravo cijena socijalnog mira i blagostanja.

Makroregija sa velikom fleksibilnoš?u i minimalnom regulacijom, uz smanjivanja prava radnoj snazi (radna mjesta se lako sele, sa tvornicama) u biti bolje funkcionira na globalnom, a ne na makroregionalnom nivou. I onda, ?emu makroregionalna super – država, koja ima velik trošak? Zašto odmah ne usko?iti u vlak “gospodarskog razvoja” kakav imaju sve “banana – države” – samo što bi naše “banane” bile ekvivalent kartama za razgledavanje Dubrava?kih Zidina za putnike 8 kruzera dnevno? Jer kapital se vrlo lako seli, vrlo je fleksibilan i lokalno ostaje malo toga sa “socijalnu državu”…

Ovo potonje je upravo i bio razlog koji navode Norvežani kao jedan od izrazito važnih zbog ?ega su sretni što su na referendumu odbili ulazak u punopravno ?lanstvo EU. Odbili su, jer bi im se ograni?ila ulaganja u “nevidljive” sektore kao što su socijalna i zdravstvena zaštita.

“..Autostopirati mukte na Jacku Welchu – ma nemoj! Mea culpa, no vi, mlada ekonomska gospodo, ne biste trebali ništa u?iti napamet, niti uzimati “zdravo za gotovo”...” Radman dalje zamjera Jacku što nije ni spomenuo one bez kojih on ne bi mogao živjeti, a koji bi mogli živjeti bez njega – kreatore dobara. Aberacija je u ?injenici da ?e izumitelj – ?ak ako postane jedan od rijetkih nobelovaca – dobiti najviše milijun dolara, paru na koju bi s visoka gledali mnogobrojni anonimni menadžeri dobara zara?enin primjenom njegovih otkri?a. Zato i imamo globalni deficit inovacija.

Osvrt na politi?are “novog kova” – Radman razmišlja: “Svakako se ne radi o selekciji mudrosti, ni o stru?nosti, nego o medijskom seksipilu.

A ekonomisti i odnos prema znanju? “Juvenilne Hrvate zanima novac, a ne razgovor, jer kako ?e zaraditi novac dok gube vrijeme u razgovorima i razmišljanju?”… “Mladi financijeri i ekonomisti nadaju se da ?e od drugih dobiti znanja (industrija znanja) i to mukte.

I ovdje dolazimo do to?ke, na kojoj po?inje moje promišljanje. Ekonomija i suvremeni mena?ment vode brigu o zara?ivanju novca. Ne gube vrijeme na “razgovore i razmišljanja” – dakle na dijeljenje. Industrija znanja po?iva na – znanosti. Bit znanstvene metode je upravo u dijeljenju znanja. U cijelom procesu, zara?uju posrednici. To su s jedne strane “znanstveni ?asopisi” a s druge strane – profesori koji obilaze razne stru?ne kongrese na kojima se okupljaju ljudi koji žele razmijeniti svoja razmišljanja, jer na taj na?in svi štede.

No zašto bi netko uop?e dijelio nešto sa drugima, i davao im za mukte ako ne dobija nešto za uzvrat? Naime, ukoliko postoji uski krug stvaratelja novih dobara, zašto bi im uop?e bili potrebni ljudi iz ekonomije?

Potrebni su im, ukoliko oni koji zara?uju novac, dijele dio ste?enog sa stvarateljima, putem nekih subvencija, stipendija ili sli?nih vidova stimulacije. No to funkcionira na nižem nivou (bazi?na edukacija, studij) i djelomi?no na nivou – istraživa?kih institucija.

Ukoliko netko stvara novu vrijednost samostalno, i nije dužan nikome podnjeti izvještaj – zašto bi uop?e prodao nekom ono što je stvorio, zašto ne bi to zadržao za uži krug, odnosno izbjegao “profesionalne ekonomiste” u cijelosti?

Na žalost, kapitalizam je u tom podru?ju usporediv sa ovom prispodobom:

Mlada lavica ulovi gazelu. Uz nju starija k?er i lavi?i. Jede brzo, njena obitelj gladuje i najmla?e ma?e samo što nije uginulo. Starija k?i ugleda lešinare, koji su doletjeli i skupljaju se. Troši snagu i vrijeme da ih otjera, stara je iskusna i jede na brzinu što može. I uskoro, jato lešinara odjera lavove od njihovog plijena…

Lešinari pretražuju široka prostranstva, ne gube vrijeme na lov, kad se ugleda lovca – signalizira se svima, i ovi slete. Kako ih je mnoštvo, uz agresivni nastup i igru iscrpljivanja, otimaju svaku lovinu. Rizik? Minimalan. Potreban trud? Totalni nadzor nad savanom.

Kapitalist globalnog društva upravo je poput lešinara, traži plijen i lavlju obitelj koja ne može otjerati jato dobro organiziranih “profesionalaca”. Tako je gotovo nemogu?e prodati uzgojeno povr?e potroša?u, ve? se mora i?i posredniku, koji uzima svojih 300-500%.-

Sva dobra su takva – smanjenje troška je zakon, profit mora biti što ve?i – i to samo njima. Nema dijeljenja. Ni sa vlastitim radnicima, osim sa sebi sli?nima – ?lanovima katrela i u svijetu postupno duopol postaje ideal. Zašto duopol, a ne monopol? Kartelni dogovori su tada lakši jer se od monopolista o?ekuje fer play u odnosu na kona?nog korisnika. Kad postoji “konkurencija” koja je fiktivna, a ta fikcija se propagira kroz medije – izvorište propagande.

Politika tako ulazi u duopol dijele?i sa medijima stvarnu vlast – na odre?eni na?in se doimaju da lešinare jedni druge, no to je profinjena igra svra?anja pozornosti.

Pravi igra?i i lešinari ostaju anonimni. Anonimna mo? “mladih i poduzetnih” je u njihovom koordiniranom plesu.

I u tome je bit modernog društva – ve?ina radi besplatno ili za kikiriki, a lešinari odnose profit…

Ako sam ja napravio nešto besplatno – da li mogu prevariti nekoga?

Zavarati možda, ali prava prevara su oni koji u redu, na distanci, o?ekuju mukte obrok…

A znamo da nema besplatnog ru?ka. To vam uvijek naplate, da ni ne znate kako.