News @ Noebius

Što ako u blizini nema prijatelja, nema kune, ako smo pali “na dno”, istina trenutno, no ipak… kad su bliski daleko a prijatelji - na godišnjem?

Pomalo sumoran dan, u otu?enom svijetu.

Pri?a je u privitku, u PDF formatu.

Konzumerizam je fenomenalna stvar. Malo marketinga, red motornih vozila, dobre ceste - i eto mene u novom shopping centru, koji su otvorili ovaj tjedan. Reklamiran prili?no dobro, dospjele su mi u ruke i brošurice - ?udesne cijene, jeftino - još jeftinije.

E sad, kad se neko reklamira da je jeftin - sjetim se ja Mu?ki (Only fools and horses) i Trotter vode, te svih prekrasnih stvari koje ste mogli kupiti od Della…

Prvo, na? to treba. Nacrt je jasan, no zadnje skretanje - zabunom skrenuo sam prema “Metrou”. Pateti?ni dvojac na ulazu nešto maše, pa me ipak propuste. Pitali su sve koji su ulazili “Imate li Metro karticu”.

Ta famozna kartica odnosno smisao njenog posjedovanja vrlo je smješna pri?a, nastala u davna vremena prije primjene PDV-a. Tada je postojalo nešto kao “veleprodaja” i “maloprodaja” a taj “Metro” se naziva “veleprodajom”. U biti, otkri?em poreza na dodanu vrijednost to je izgubio svaki stvarni smisao, ali eto neka im. To nije problem nabaviti (mogao bih) no gnjavaža je - pa imaju jednu mušteriju manje.

I nakon što sam parkirao na (gotovo praznom) parkiralištu, put pod noge i - u City Centar One.

U biti vodila me znatiželja - ali imao sam i ideju da kupim nešto konkretno - novu pi?amu.

Ulaz - sve blješti. Žuti baloni, nagradna igra (neki auto tamo) neki zgodni kvartet svira nešto (djeluje mi kao da sam na nekoj židovskoj svadbi, što li to sviraju). Prekrasno osvjetljen prostor, kafi?i, butici… naravno i veliki špeceraj (tamo ne idem, nabavio sam ranije) i prvi dojam je jako glamurozan i sve super.

Pa da potražimo mi malo što zanimljivo tu ima… U?em u prvu veliku prodavaonicu sa muškom odje?om i pitam: “imate li pi?amu”. - “?ekajte, moram pitati”… “Nemamo”. “Ali imaju na katu, tamo u žmbrljfrlj.” Ovo zadnje je rekla razgovjetno, naravno, ali ime nikad nisam ?uo, a kakav sam uz tu buku - zabravio sam gotovo odmah jer me iznenadio odgovor. Naime, ne o?ekuješ da ?e te slati konkurenciji. Ali bila je jako ljubazna - zapamtio sam si du?an, budem ja tamo još navratio, kad imaju tako dobre prodava?ice (dobre u smislu ljubazne, ina?e prosjek po izgledu).

Idem ja na kat - koji ono bijaše du?an? Zaboravio sam dok sam slušao koncert dva super umjetnika, od kojih je jedan svirao na starim staklenim bocama (eh da su mi te boce, u Metrou bi dobio bar 7 kuna za njih i gledaju?i ljude (njih 43) kako ?ekaju u redu za neke kola?e, pa onda gledaju?i kako su super kafi?i pa jako dobra prodavaonica slatkiša… A gdje sam stao? Pi?ama. Nigdje pi?ame, hodam ve? kilometar koridorima - nigdje pi?ame, donjeg veša (osim ženskog, dobro to je zgodno ali to ne nosim).

I naravno, sav o?ajan - gdje da u?em? U kompjutorski du?an. Mislim si - imaju li možda tintu za moj pisa??

Naravno da imaju. Naravno da je skuplja nego u du?anu gdje ja to kupujem. Ali ljubazan prodava?, kaže zovite radnim danom, možemo vam nabaviti komplet, do?e za dan - dva. Poslovni su i ljubazni, ve? sam se oprostio od pi?ame, ajde da vidimo što ima ovdje…

I pasem ja o?i na plazma televizorima, imaju oni i posebni multimedijalni dio sa super surround zvu?nicima, pa plazma, pa dvd, ma svašta. I zgodni mp4 playeri, sve.

No uz sve te skupe i nepotrebne stvari - ugledam ja telefon. Jako zgodno - DECT telefon, a samo 199 kuna. Pa pitam prodava?a: “mogu uzeti?” -”Može, samo odnesite na blagajnu”. U taj tren, ugledam na pultu jednokratnu kameru (film) za 5 (pet) kuna. “Mogu i to uzeti”… A ovaj još i dalje ljubazan, ponovi “Može, samo odnesite na blagajnu”… I ne nervira se ?ovjek. Baš zgodno…

Sav sretan do?em na blagajnu. Nešto je petljala 15 minuta, ali to su blagajnice
I nemam pi?amu. Sav osokoljen i u šopingholi?arskom zanosu (204 kune platio) odlu?im da ipak kupim tu pi?amu. Znam gdje idem - u King Kross, to je par minuta vožnje… do?em ja tamo, nakon ulaza - ravno u Max & Spencer.  U?em, naletim na prvu prodava?icu, i ja: “Imate pi?amu?”. Ova sa ljubaznim osmjehom, na koji sam navikao tamo, odmah me povede, ja biram malo (20 sekundi) koja mi je prava veli?ina, ona mi nudi razne boje - naravno da mi odgovara ona koju sam prvo ugledao - odnese na blagajnu, provu?em karticu, ova se malo petlja sa slaganjem “nemojte slagati”… I eto me sretan vani - prošlo je manje od minute od trenutka od kada sam prošao kroz vrata.

Ja sav sretan - ovdje me znaju, tu kupujem (ma ne, to je onaj susjedni du?an u kojem ne kupujem).

Pravo muško kupovanje. Kroz mene prolazi zanos lovca koji je upravo ubio lava golim rukama, i to nakon što je ovaj branio tri lavice koje su imale mlade i nosile antilopu nakon sušnog perioda u kojem su bile jako, jako gladne…

I eto mene doma. Lovina u rukama. Da se pohvalim.

Prvo, taj fotoaparat (5 kn) ima upute samo na slovenskom. Hajde, pa to je sitnica.

Drugo, telefon je super, ali meni i upute su samo na ma?arskom ili poljskom. kasnije otkrijem da su i na slova?koj u ?eškom. Fenomenalno. dakle zato ste tako jeftini? Provodite ma?aronizaciju? Pa ovo je 21, a ne devetnaesto stolje?e!

Mislim bez veze, znam valjda koristiti DECT telefon, dok mi se na meniju izmjenjuje zadne cislo, telef. seznam, hodini/bud, prednast. To je naravno najrazumljiviji meni kojiu sam našao, a naravno da nemam pojma… no telefon je i tako samo za nazvati, tješim se…

I onda ta prokleta pi?ama. Naravno, nisam primjetio da vrijedni kineski radnik nije sašio desi ?ep. Lijeva ruka - desni ?ep
U “Mu?kama” gledamo te engleze kao im se svi žale na bofl robu koju guraju, a ljudi uporno i uporno kupuju…

Samo danas u hipermarketima, koji prodaju sve jeftinije, povoljnije…

I na kraju se i sam osje?aš tako - jeftino.

Nije me bilo par dana ovdje i vidim da se stvari mjenjaju. Uistinu brzo. Poput zeke i kornja?e - sad trebaš otr?ati svoju rundu, da stigneš kornja?u koja je u velikoj prednosti. Ali taman kad se razmašeš i potegneš 130 na sat - eto repa pred tobom. Jeste li zapazili da su repovi stalno pojavljuju kud god krenuli?

Ideš na posao. Eto repa pred crvenim svjetlom. Onda ho?eš parkirat - eto repa pred parkiralištom. Pa do?eš na posao - opet red prije “sigurnosne provjere”. Pa red pred kucanjem kartica. Pa nešto radiš - a svi nervozni u redu pred tvojim vratima. Ubrzaš tempo - red još ve?i, vide ljudi da radiš pa su još nervoziniji, ho?e sve više njih da se završi taj posao.

Da traje dva sata da obaviš posao, pred vratima bi bilo dvoje ljudi. Ako ti treba pet minuta (a posao možda isti) eto ti pred vratima sto ljudi.
I tako to ide.

Onda zavšiš posao - red pred garderobom, svi odjednom obla?e kapute. Pa iza?eš u red - tamo na parkiralištu. Pa red pred semaforom. Pa pokupiš djete u vrti?u - koje je ?ekalo u redu, da tata do?e sa svojim Range Roverom, pa ga teta izdvoji iz reda - sretnik je do?ekao, a ?aka najmanje pola sata. Onda ideš u onaj konc logor gdje ti je starije djete navodno nešto u?ilo. Pa ga odvezeš na “vanškolsku aktivnost” gdje ?e biti sat vremena. E onda uspiješ u redu do?ekati parking (treba ti 15 minuta) pa uklju?iš naravno mobitel, da platiš jer ti se neda ?ekati u redu pred automatom…
Pa ?ekaš deset minuta da se u kafi?u oslobodi stol. Pa popiješ nešto bezalkoholno, jer voziš naravno. E onda lijepo u red da platiš to pi?e. ?ekaš pet minuta, jer daš tringelt pa te primi prije onih tipova koji potpisuju karticu. Naravno da su ispred tebe u redu trojica koji plate karticom.
Onda ideš i strahuješ da ?e nai?i murjak jer ?ekaš (u redu) sina koji je upravo završio “vanškolsku aktivnost” i uredno te ?ekao deset minuta da do?e na red da može iza?i.

E onda doma, red pred crvenim svjetlom, red pred parkiralištem… I dolaziš - u red pred svoju ženu. Istina, nije red da ju “obariš” (to ti rade dok si ?ekao u redovima) ve? da ju poljubiš u ?elo (mla?i sin prvi, stariji drugi, ti naravno tre?i).

Onda je naravno red pred televizorom (ti si naravno tre?i da do?eš do daljinskog upravlja?a, ali kad ga uzmeš ne puštaš ga).

Žena ho?e van. Pa ?ekaš u redu pred kupaonom (želiš se pomokriti, žena upravo stavlja make - up i to traje pola sata) i onda ponovno u auto. Pa red pred semaforom (to više ni ne primje?uješ jer ne nave?e gužva ve?a od gužve kad ideš na posao) pa red za kino karte (?ekaš 42 minute i 28 sekunde, kao da karte djele besplatno) pa još 8 minuta ?ekaš u redu za kokice. Onda sjedneš (?ekaš u redu da u?u svi oni koji kasne, oni su došli minutu prekasno pa su stajali u redu pred vratima).

I pojedeš sve kokice.

Onda reklame - traju dvadeset minuta. Kao da je to komercijalna televizija, gdje ?e taj isti film za 8 mjeseci prikazati i gdje ?eš ga gledati, ako se do?epaš daljinskog…

Naravno, poslje red pred automatom za karte - parkiranje je besplatno, no moraš ?ekati 15 minuta pred automatom, a taman onda istekne tri slobodna sata - jedan sat si ?ekao u redovima, dvadeset minuta si gledao reklame, sat i pol je bio film - i tako je prišlo tri sata i 16 minuta, pa platiš dodatni sat…

I onda u?eš u auto, u red pred izlazom da se poništi karta… Pa na cestu, u red… pa poludiš i poželiš i?i 130 kilometara na sat… sletiti sa ceste i pojaviti se Svetom Petru… ali ti tada glas iz grma progovori:

Sorry, ne možeš na posljednji sud. Nisi na redu, vrati se u red i ?ekaj.

Pa sjediš u autu i pla?eš, a žena misli kako si osje?ajan muž koji razumije te filmove o romanti?noj ljubavi koja završava vjen?anjem i planira da idu?i tjedan idete na onaj queer festival Bugarskog filma.

Koji je na redu.

Vozio sam se nedavno tramvajem. Tamo naravno nema plana tramvajskih linija kao što ih nema niti na stajalištima, tako da se ne možeš informirati o bitnim sitnicama tipa - kuda idemo.
Ali ima zato lijepih reklamnih plakata koji nam govore kuda bi to trebali i?i.

Sad je kao mjesec borbe protiv…

Vidim plakat.

Droga je mrak!

ispod toga razbijena žarulja. Pod time, to sam vidio tek kad sam prišao bliže, upaljena žarulja.
Upalimo svjetlo!

E sad ispod se ispotpisivali svakakvi nekakvi instituti što ti ja znam.
Gledam ja to i pokušavam shvatiti. I onda mi se upali lampica.
Plakat cilja na moral roditeljske supkulture.

Joj vidi kak je simpati?an taj plakat, napravili ga srednjoškolci, zlato mamino vidiš kako je pametan i on se bori protiv drooge…

E kako ja vidim taj plakat?
Upalimo svjetlo - oke, ako je žarulja ?itava. Ali ako je razbijena? Dakle, ako smo razbijeni?

Plakat je fora. Ako si razbijen, tada je droga mrak.

Dakle, droga je mrak. Isto kao da kažemo - droga je guba, droga je fora.
U biti, to je jezi?na igra - razbijen si. Droga je mrak jer si razbijen.

I tako tu poruku ?ita svatko kako želi.
Upalimo svjetlo? Totalno religijska poruka, tipa “ja sam svjetlo i istina!”.

Ipak je najbolji grafit tog tipa:

U Raju je lipo. U paklu je ekipa…

I tako ja ponovno gledam plakat. U svojoj dvosmislenosti i nije tako loš. Poluinformaciju ?e protuma?iti svatko na svoj na?in, svakome ?e se svidjeti. A ne?e nikome promijeniti stavove…. no novac se treba potrošiti, zar ne?

Foto Album @ Noebius

Danas mi je bio jedan od onih, težih dana. Razgovarao sam sa jednom djevojkom, koja se je trebala vjen?ati idu?i subotu. Na žalost, nikad više… mladoženja je prerano preminuo. Osje?aj krivnje kad je jedan život prerano završio od iznenadne smrti, pogreb umjesto bacanja buketa. Pitala me, “da li sam možda nešto pogriješla, da li sam ga mogla spasiti?”. Neminovno ?esto negiramo, pokušavamo svladati nesavladivo. Ponavljala je zadnje rije?i, nije se uspio oprostiti. A neke tajne su ostale nedore?ene… Drugi razgovor je bio unekoliko teži, mla?i ?ovjek ostao je bez supruge pred par tjedana. “Žalila mi se na bolove u grudima, da li sam joj mogao pomo?i.”. Bez opraštanja, neo?ekivano. Dolazi mi sa bolom u grudima, kao da želi oti?i istim putem…”. Žalovanje je težak proces, ali potpuno ljudski. Imamo pravo na patnju koliko i na radost. Pomiriti se i oprostiti.

Nedavno sam imao prilike razgovarati sa jednom mojom prijateljicom, koja je “poslala” mamu u dom umirovljenika. “Kidala sam se od osje?aja krivnje, plakala sam ve? nekoliko tjedana” govorila je o teškom rastanku. “Dok sam ju vodila tamo, pitala me je: - Što ?u ja tamo raditi?”. Na?i mjesto u “dobrom” domu je teško, predbilježbe je nekad dobro u?initi nekoliko godina ranije - dok se roditelj još ni ne sprema oti?i. S druge strane, starije osobe imaju “tisu?u” na?ina kako da djeci stvore osje?aj krivnje - ne žele napustiti svoj stil života. Ako znamo da što je odlazak kasniji, prilago?avanje je teže - “skleroza” ?ini svoje, pa i najlucidnijima - postavlja se pitanje, kada u?initi takav korak? Obitelj mora biti svjesna da uputiti nekog u dom, predstavlja težak trenutak za sve. Pojedini stariji gra?ani su zadovoljni s tim, jer tamo nalaze društvo vršnjaka, dijele zajedni?ke interese i nastavljaju druženje, na na?in kako bi to recimo studenti radili u studenskim domovima… Ali ljudi navikli da su cijeli život u svojoj (jednoj) ku?i, koji su postali ovisni o njezi obitelji na tome su “teški” i u trenutku kada obitelj ne može pružiti dovoljno dobru njegu (pa i uz profesionalnu pomo?) nisu skloni tom rješenju. Osobito delikatna situacija je ako se radi o maloj obitelji - primjerice ako sami živite s ostarjelim roditeljem. Dok su oba roditelja zajedno, podržavaju jedno drugo - ali ako se radi o udovici/ udovcu, s vremenom to može biti teže, pogotovo ako zdraveno stanje ?ini ovisno o tu?oj pomo?i. Da li “pripremati teren” mimo znanja ili negirati razvoj doga?aja? I kona?no, da li priznati da ne možemo dalje sami? To su otvorena pitanja normalnog života, priznanja da sami starimo, da naša obitelj stari i da možda nismo u stanju sami se brinuti za cijelu svoju obitelj. Za sve postoji pravo vrijeme.

Ju?er sam na Nova televiziji nave?er, u neko vrijeme, pogledao emisiju “Lete?i start” gdje dva tima idu po Rijeci i natje?u se tko ?e prvi na?i nekoga tko pristaje i?i na Krf, Gr?ka, na 7 dana odmora, ali pod uvjetom da krene odmah. Sve pla?eno, ?eparac 150 eura (bar se tako ?inilo).
E sad, rondaju oni po cijeloj Rijeci, jedna cura in navla?i, pa malo ?ekaj, pa mi do?e de?ko, pa bi malo obavila ovo ono… i na kraju njena mama ka?e “zlato nema? Putovnicu”. Pa banana za taj tim.
Hodaju oni po ulici i salje?u prolaznike, ali nitko ne bi badava na put. Osim jednoga. E taj to uspije, ali nakon navla?enja sa time da li ?e dobiti slobodan dan pa zovi bla bla… da li je uspio osigurati si slobodne dane? To nam ostaje nepoznanica, tip je uzeo vau?er za put, digao lovu, ali da li ?e uspjeti oti?i, to nam kamere ne pokazuju.

Danas hodam ja gradom. I?ao bih negdje, ali sve paket aran?mani, sezona, minimum 7 dana. Cijene? Prava sitnica. Nije uop?e problem oti?i negdje, mo?e se to priu?titi. Kako bi to rekao Gnyus u seriji “Dr?avnik novog kova” … ?to je za nas 10 funti? Jedna malo bolja cigara, ili socijalna pomo? ciganskoj obitelji za tjedan dana… a ja znam za ?to bi ja radije potro?io novac”

?itam ja Bug magazin. Raspisali se o “Team Building” seminarima, kao rafting, pentranje po liticama, lijepo ide poduze?e, nije to kao sindikalni izleti nekada, ve? “sve organizirano”… cijena? Prava sitnica, 7 dana 500 eura…

Ma sve je “organizirano, 7 dana” no mora? imati vremena.
E tu smo braco. Da bi imali vremena, moramo imati godi?nji odmor. Ili nas poduze?e mora poslati, dakle putni nalog. Neki to dobiju odmah. Drugi se moraju najaviti 3 mjeseca unaprijed, na?i si zamjenu i jo? se duboko nagnuti njegovom Vojvodstvu ?EFU.

Gledam ja propu?tene prilike. Dva puta dobio sam na “nagradnoj igri” vikend negdje, 3-4 dana sve pla?eno. Nudili su mi sponzorstva za odlazak na kongrese, samo da odem i da se sjetim da me ba? ta firma poslala, ni?ta mutno, sve legalno i dobronamjerno.
E ali nisu to ponudili ?EFU nego meni. Pa ako se nisam najavio 3 mjeseca unaprijed, nema slobodnih dana, mo?e godi?nji ali na?i zamjenu. Nema ni iza?i ni na sat vremena na stru?no predavanje, organizirani predava?i do?li iz Amerike, samo treba ?ef pustiti, ali zamjena? Tko ?e organizirati posao taj jedan sat koliko traje predavanje za radnog vremena? Moraju se potpisati ?efovi, a oni ljuti jer ovaj put se ne zove njih, ma treba in na?i dok nisu na putu, jer putuju oni, njima lako oti?i, oni potpisuju. Drugi trebaju na?i “zamjenu”. A to te?ko na?i…

Skauti NOva TV-a imali te?ku zada?u na?i nekoga da pokupi sa ceste 500 eura, ka?e “?ao” i ode na odmor 7 dana na Krf, Gr?ka. Treba samo putovnica. I malo pameti, da se ka?e baj baj svima onima koji tla?e i ne dopu?taju da se uzme novac. Koji le?i na cesti, ali za to tra?e - na?e vrijeme.
“U posljednjim danima ne?e biti vremena…”

Put pod noge, dok jo? imate vremena.

Danas sam imao prilike doživjeti “ponudu koja se ne može odbiti”. Igraju?i se ma?ke i miša, promatrao sam policu prepunu prašaka za pranje veša, gelova i specijalnih sredstava.
Kroz mozak su mi proletile (traumati?ne) slike svih reklama vi?enih zadnjih tjedan dana… Da li uzeti ovaj, koji “pere jednako dobro ali štedi novac”… ili “?uva boju i nakon dvadeset pranja”… ili “imate 3 dodatna boda ako uzmete ba? ovaj proizvod” ili “kupujte hrvatsko”.
Teška odluka. Tada sam, kao pravo muško, glumio neznalicu i blesana. Pozovem 8881 (Favorite broj) da dobijem naputak (naredbu) što da kupim.
Prvi proizvod: NEMOJ TO KUPOVATI SVE JE SIVO OSTALO”
Drugi proizvod: NEMOJ TO KUPOVATI ALERGI?NA SAM NA PRAŠAK
Tre?i proizvod: NE ZEZAJ; ŠTO TI MISLIŠ; MAJCE SE S TIME NE MOGU OPRATI SVE JE SIVO OSTALO
?etvrti proizvod: kaj si lud?

Toliko o reklamama. Nakon toga sam kupio proizvod koji sam ve? 150 puta kupio, stalno isto, jednako loš proizvod kao i svi ostali, ali moj 8881 ga voli i ja tu ne mogu ništa…

noebius

Nedavno sam pisao o retro look, ali fenomeni kojima nas šarmira Nov@ su sve više u stilu filma “povratak u budu?nost”… tre?i dio.

OBN Super Nova Folk Talents

Transparenti:
Amire Krajina je uz tebe

Ikonografija: stolovi na pozornici sa bocama, nije bezalkoholno pi?e
Svi kolektivno u transu pjevaju, nabacuju se s konfetama
Zenica, idu u Sarajevo… izbor u BiH i cijelom svijetu za folk zvjezdu…

Ma gdje mi je ?aša da ju razbijem o glavu…

Usput, na stranicama “NO1″ nalazi se kako sponzoriraju tigrove. Manje je poznato da su sibirski tigrovi omiljeni ku?ni ljubimci u mafijaškim krugovima u Beogradu…

Kako brzo vrijeme prolazi… nakon ?to sam u nedavnom postu pokazao divljenje socrealisti?kim grafitima, naletim slu?ajno na jedan retro “seljachki” ali vrlo realan tekst…
Najgore je ?to sam te umotvorine jednom i ja izgovorio (nisam bio ura?unjiv, naravno, imao sam tada samo 6 godina a djecu u toj dobi se ne mo?e goniti po kaznenom zakoniku).
Dakle, ponovimo te gorde rije?i:

Sve?ano pionirsko obe?anje

Danas, kada postajem pionir dajem ?asnu pionirsku rije?:
-da ?u marljivo u?iti i raditi i biti dobar drug;
-da ?u voljeti na?u samoupravnu domovinu Socijalisti?ku Federativnu Republiku Jugoslaviju
-da ?u razvijati bratstvo i jedinstvo i ideje za koje se borio Tito
-da ?u cijeniti sve ljude svijeta koji ?ele slobodu i mir

?to je od toga ostalo?
ad 1: u?io sam i radio, to mi je ?ivotna pogrje?ka jer se to ne cijeni u $$ u ovoj zemlji;
ad 2: dobar drug - he he figa.
ad 3: domovinu volim, no to se sada zove “malo” druga?ije ad 4: da ne bi. Bratstvo - jedinstvo sada se zove “kandidati za pridru?ivanje” i “pakt za stabilnost” i bla bla… a o idejama putovanja po cijelom svijetu, gledanja sletova u Kini, da tako bi se dalo ?ivjeti… no ne, nisam ljubitelj bijelih uniformi naki?enih bezbrojnim ordenima s dijamantima i zlatom. Ne volim se kititi.
ad 5: cijeniti sve ljude svijeta koji ?ele slobodu i mir - ta mi je najbolja.
Na kraju ispada da se dijela te zakletve i danas dr?im.
Stoga, Respect!