News @ Noebius

Dana?nji doga?aj sa pili?ima kosa podsjetio me na ranija iskustva sa ?ivotinjama u mome kvartu. Dosta ?esto no?u imam prilike sresti je?eve i lasice. Ptice gledam svakodnevno, posebice u zoru kada me tradicionalno bude.
Pred godinu - dvije, pili?i ?esto znaju ispasti iz nekog od grmova u mom vrtu. Malo vode i ne?to slatko, vo?no u kljun i do?ekati da se roditelji vrate… ali ne?e se vratiti dok pili? nije u stanju javljati im se. Smrt od dehidratacije i hladno?e ili vru?ine - tako se gube ptice.
Kada je pao berlinski zid, 4 dana potom, puhala je jaka bura. Doletio mi je u sobu jedan prstenovani golub, sa oznakom DDR.
Za ku?ne ljubimce birao sam gotovo uvijek ptice. Kao dijete imao sam kanarince, koji su bili dosta slo?enih melodija. Kasnije, mjesto ljubimaca su zauzele papige. Najdu?e je ?ivjela 13 godina, ?to je za tigricu “standard” dug ?ivot.
Ptice i ja, ja i ptice… poletjeti u visine…

Upravo je na programu HTV2 deep space 9 epizoda gdje je jedan od glavnih likova “prolupao” pod utjecajem psihoaktivnih droga. Efekt? kao da gledamo seriju “Alien” a ne star drek trakavicu.
?ak i u SF-u droge mijenjaju li?nost, djeco nemojte gledati te serije jer otupljuju mozak…

Ako gledate DS9, vaš mozak ?e izgledati … upravo ovako…

Ja sam Varja. U?im hrvatski. Volim hrvatski.
Hrvatski i ruski su jako sli?ni. Primjerice: Ho?u kupiti sapun, ?ampon i zubnu pastu. Svaki rus ?e to razumjeti, sve osim rije?i “sapun”. Ta rije? se koristi u jednom armenskom dijalektu sa istim zna?enjem.

Danas mi je neobi?an dan. Iza?av?i u dvori?te, na stepenicama nai?em na pticu. Po svoj prilici, kos. Pogledam na drugu stranu, u kutu se skutrila druga. O?ito, ve? su dugo tamo, hladno im je, po malo dehidriraju. Stavih im u kljun malo vode, malo vo?ne otopine te ih premjestih, ne dodiruju?i ih, na sigurnije mjesto. Po?ele su pijukati, te imaju ?ansu da ih roditelji kosovi na?u (vidio sam ih u blizini).
Novi po?etak ili tek odgoda neizbje?nog? Vidjeti ?emo…

Gledam malo stranice TV postaja i nakon 5000 reklama okrenem i na www.rtl.hr. Osvje?enje nakon du?e vremena, budu?i da ima teku?i TV program na vrhu stranice, tako da se zna ?to ide sljede?e… vrlo korisno budu?i da nema teletekst.
Na programu trenutno “Sanja”. Fascinantno je da jedan lik, koji je “stvoren” na jednoj drugoj televiziji (Nova) a poznat sada pretezno kao lik iz reklama ( mama vidi ovo, pere bez greske…) koje se emitiraju uz… sapunice.
?to djevojke privla?i kod mu?karaca? “Medijske zvijezde” poku?avaju odgovoriti. Tip odgovora je vi?e u stilu druge emisije,srcolovka, samo se voditeljica treba sakrit iza paravana da ju se ne vidi (fascinirana je sa biolo?kim satom koji se na njoj vrlo dobro vidi… pardon ?ene vrlo dobro znaju ?to je biolo?ki sat bla bla…)
Scenu spa?ava astrologinja tako da sve nebuloze na relaciji gost - voditelj postaju bespredmetne jer sada se ba? ni?ta vi?e ne razumije…
Ukratko, show kojeg svi mi zaslu?ujemo… u 2 sata no?u…

Gledam ja vrijeme vani - ovi proljetni pljuskovi su zanimljiv dogadjaj. Danas mi navratila frendica koja inace ne trpi grmljavinu, no navelo ju je da “plese na kisi”… svaka cast.
Pljusak nastavlja TV program. Nova TV postaja doimala mi se zanimljiva punih dva dana, do pocetka radnog tjedna. Sada su svi navalili sa kvizovima, navala “Veta” (uzasno losa kopija sve losijeg “Miljunasa”) te “posljedna karika” (kombinacija “reality show-a tipa “Survival” i vec poznatih pitanja) - biser koji upravo cujem je pitanje: Koja je novcana jedinica u Grckoj? (odgovor: EURO) sa sustavom glasovanja koje uopce nema veze s time tko zna vec tko je “nesiguran” ili “konkurencija”.
Tipicni moral (malogradjanski) u punom djelu…
Svaka cast.
Nema se sto gledat, nemozes van…
“Pjevajmo na kisi!”.

Danas sam razgovarao o stvarima koje traju uistinu dugo. Nije sve poput plasti?ne boce zasla?enog pi?a, neke stvare koristi? na isti na?in vi?e puta. Recimo srebrnu ?licu, to koristi? mo?da 2-3 puta u ?ivotu, ali nema frke, to nabavi? kao vjen?ani poklon svojem dragom prijatelju tako da kompletira kolekciju nepotrebnih stvari.

Zanimljiva pri?a po?inje u srednjem vijeku, u Jeruzalemu… kri?ni put podjeljen sa tri crte, koje se ne smije prije?i. Kopti, katolici, gr?ki ortodoksni… ako na?me? crtu, mora? stati. Status quo.

Kad gledam neke stvari, kako zapinju, zapitam se da li i na?a administracija kao i “mali bogovi” koje je spominjao Latin u “Latinici” neki dan, o lije?nicima i drugima koji su proganjali, imaju u svojim glavama neki svoj “status quo”.

Na TV Slovenija govore o svakida?njici u EU. Malo se poku?avaju rastrezniti od prvosvibanjskog slavlja, ali to traje…
Na?i kamion?ije “slave” u kilometarskim kolonama pred Breganom. Definitivan “status quo” pred ulazima u EU - u liniji “ostali”…

Nakon dugogodisnje pauze, odlucio sa se ponovno pokusati staviti kontaktne lece.
Sve prednosti - bolja komocija, vece vidno polje, veca ostrina naravno da su mi bili poznati cijelo vrijeme.
Ono sto me iznenadilo je napredak u tehnologiji - vrijeme adaptacije na meke lece (jednomjesecne) je prakticno nula.
Ipak, dok sam se pripremao to staviti u oci sjetio sam se razloga zasto ih nisam tako dugo nosio.
Ljenost, cista ljenost postavljanja. Pranje, pretpranje.

I onda mrcvarenje nekoliko puta dok sam to uspio utrpati u oko (ne brojim koliko mi je to puta ispadalao danas).
No kao i s plivanjem ili recimo voznjom auta - postupak se ne zaboravlja.
Ipak, te meke lece se tako lako obmotaju oko prsta, pa paranoja da ih stavim naopako…
Da, naopako - nisam siguran da li je lijeva naopako, iako ne osjecam neku iritaciju.
No vidjeti cu. Nesto malo zeza, a to bi mogao biti naopako postavljeni rub.

Stavljanje leca se na prvi pogled cini nicim posebnim, no ipak je.
Koliko me iznenadio napredak tehnologije naocala, koje su sada tek 1/4 tezine prethodnih i neusporedivo bolje kvalitete, tako i lece koje su toliko lakse na nosenje upucuju me na tehnoloski napredak ovih “proteza”.
Potrosna roba - 68% vode… ali vrijedno truda.

p.s.
pola sata kasnije
Bio sam u pravu! Leca je stvarno bila naopako stavljena - izvadio sam ju i stavio ponovno - ovaj puta u roku 30 sekundi. Osjecaj komocije je neusporediv… he he

Kad sagledam iz nove perspektive, pitam se “sto sam toliko dugo cekao”.
Ali eto, to pitanje postavljam mojim klijentima vrlo cesto, no odgovor je uvijek isti… “treba se odluciti”.

U Zagrebu je danas tih i miran, zimski dan. Sunce se navirilo. Odlu?io sam se kona?no pogledati tre?i dio trilogije Gospodara Prstena. Prvi poku?aj - multiplex. No gu?va pred redovima stvorila je u meni klaustrofobi?ni osje?aj. Rezervacija putem net-a? Zanimljiva opcija, kada ne bi trebalo kartu podizati pola sata ranije i sve u tom stilu, i kada bi to kona?no - radilo. Stoga sam u najboljoj maniri koju primjenjujem u fast food restoranima, nakon ?to nisam bio poslu?en kroz x minuta - oti?ao. Put me nanio u centar grada, te sada ?ekam pred natpisom “kino” i piskaram ovaj tekst u toplini cyber caffea s mirisom pizze… znate koji.
Cvjetni trg je osobito ?ivahan ve?eras. Nekakva utrka, ima i nekakva najava (totalno blijedo zvu?i osim ?to najavljiva? na trenutke spominje svoju punicu ili tako ne?to).

Ju?era?nji dan je bio uistinu poseban za mene, no o tome ne bih pisao… nije ?entelmenski.
Ruljo, ajd bok.

Jutro. Prvo jutro a da nemam visoku temperaturu, bar u trenutku kad sam se probudio. Cudno je to, mogao sam koristiti zglobove kao toplomjer. Kad predje 38 -koljena bole da nije normalno. Da se ne nagutavam svime sto moderna i tradicionalna medicina poznaje, (lijekovi na bez recepta su, naravno, najskuplji) bio bi vrlo optimistican. Ovako - samo mirujem i cekam da prodje. A optimizam raste, prezivjeti cu. Ako ne prezivim, pa nece vise biti mojih postova. I to je to. Zivot ide dalje. A ja se ne bojim.

p.s. Temperatura ce opet doci. Osjecam to…