Na rubu bijede

On 29. 5. 2006, in eseji, by noebius

?itam nedavno da nekih 200-300 policajaca sa srednjom stru?nom spremom negdje u pasivnim krajevima, smo u jednoj županiji, žive na rubu bijede budu?i da su jedini hranitelji obitelji, te imaju 3500-4000 kuna mjese?no prihoda za cijelu obitelj.
Zanimljivo mi je povu?i paralelu. Neke medicinske sestre koje rad u bolnicama, imaju pod kraj radnog vijeka nekih 3000 kuna, pa i manje, a sprema?ice rade i za 1800 kuna. Naravno da bi taj novac sam po sebi bio dostatan, ali naše vrijeme – je vrijeme kredita. Koje si ne možete priuštiti…

Pa nitko ne kaže danas da su medicinari na rubu bijede.

A jesu. Evo znam za jedan slu?aj, sestra, završila je i fakultet, dakle ima visoku stru?nu spremu. Živi sama kao podstanar. Da bi mogla preživjeti, skuplja plasti?ne boce. Sretna je što joj je to otvorilo nove mogu?nosti, dakle reciklažni biznis joj omogu?ava kakav – takav život. Što joj pla?a ne omogu?ava, uz naše stare dobro poznate kredite – koje ljude drže u dužni?kom ropstvu.

Život na rubu bijede za medicinsko osoblje nije novost. Primjerice, po?etkom dvadesetih godina prošlog stolje?a, kako ?itam u najnovijem broju Lije?ni?kih Novina, u Komoru su dolazile pani?ne vijesti kako su „doktori na rubu gladi“ od kada je uveden „besplatni“ dispanzerski rad.

Zanimljivo je gledati danas iz sadašnje perspektive kako su prigovarali Andriji Štamparu da te „komunisti?ke“ ideje vode doktore – u glad.

Danas u bolnicama za sva tri obroka bolesnik ima budžet od – 9 kuna za hranu. Granica krajnjeg siromaštva je 1 dolar (oko 6 kuna) dnevno po osobi – toliko recimo ima za hranu netko tko živi u Etiopiji ili Bangladešu. Pa si mislite, kako li bolestan ?ovjek koji je  silom prilika završio u bolnici bijedno živi.

Svaki pacijent koji je upisan u bolnicu, te zauzme „krevet“ – predstavlja direktni gubitak, jer to ne pokriva „hladni pogon“ bolnice. Cijene koje se u dogovornoj ekonomiji gdje samo jedna strana diktira cijene, koje su kako neki kažu „sramotno niske“ ako se slijede propisani normativi, ne mogu se „pokriti“.

Stoga na brojnim odjelima uspješnost nekog lije?nika se ne mjeri time koliko je operacija napravio, ili koliko je pacijenata kvalitetno izlije?io, ili o tome koliko je bolesnika zbrinuo – jer to je gubitak koji se mora „nadoknaditi“ sa prekomjernim radom putem „ambulantnog pogona“ kako bi uop?e bili „na nuli“, ve? se uspješnost mjeri samo jednim – koliko je NOVCA donio putem nekih „donacija“ ili još bolje – projekata.

Projekti su pri?a za sebe – obi?no se sastoje u tome da je jeftinije na?i „zamorce“ na istoku Europe (to smo mi) gdje su lije?nici relativno kvalitetni, a farmaceutske ku?e mogu sa njima „razgovarati“.
Donacija u bolnicama ima sve manje. Osim „klasi?nih“ gdje se organiziraju derneci sa prodajama slika i sli?nih stvari, koncerti i tako to, glavni prihodi dolaze ipak – od farmaceutske industrije. I tu dolazi najzanimljiviji dio pri?e.

Naime, farmaceutska industrija danas gotovo da je postigla monopol na edukaciju lije?nika. Bolnice jednostavno zbog stalnih dugova i manjkova ne mogu platiti stru?nu edukaciju, koju svaki lije?nik po zakonu mora imati. Stoga preostaje ili predavanja putem stru?nih sastanaka koje organizira Lije?ni?ki Zbor, a tamo nema kotizacije, ili blago meni – plati si sam.

A to je danas sve teže, to se radi jer se mora – no to nije ?ak ni porezni odbitak ukoliko si bolni?ki lije?nik!

Farmaceutske ku?e, naravno, preferiraju kad se govori o prednostima nekih lijekova. Kriti?ki osvrti i neki jasni algoritmi tako imaju manje mogu?nosti da do?u do krajnjeg propisatelja. Uostalom, gdje leži lojalnost, kod onoga koji ti daje paušal bez obzira kako i koliko radio, ili kod onog tko ti omogu?ava tri dana welness programa u nekom atraktivnom hotelu? To naravno nije korupcija, ve? „edukacija“.
Koliko ?e tko biti kriti?an, te u ovom realitetu „jamiti“ – pitanje je profesionalnog digniteta.
Naravno, kad svi to rade, kad je to društveno prihva?eno ponašanje – gdje svi šute i to je put kojim ide medicina. Ne samo kod nas. Kako bi rekli švicarski doktori – nije sve u novcu. Ja bih dodao – nije sve u novcu, kad ga imaš.

Život na rubu bijede ide korak dalje. U punu bijedu – gdje je teško re?i tko je bijednik. Naime, država, koja je predstavljena  u liku i djelu nadležnog ministra, vlasnik je brojnih bolnica. Te bolnice posluju sukladno pravilima igre – dogovorenim cjenicima. U situaciji gdje su lije?nici bili lijepo instruirani kako je nužno pisati nove, time skuplje lijekove koji daju bolju kvalitetu života, ti isti lije?nici nisu doživjeli direktnu kontrolu niti edukaciju kako štedjeti od strane onih koji bi te lijekove trebali  – platiti. Odnosno da budem precizniji – lije?nici bi propisivali kvalitetne lijekove, jer na to bi osiguranici HZZO „imali pravo“ jer je to – najkvalitetniji oblik lije?enja. Što je istina, ali usput – tu i tamo – pitanje je da li je u izboru novije i bolje u odnosu na staro i prokušano odigrala malu ulogu i onaj sve?ani ru?ak koje je neki šef koji odlu?uje što treba nabaviti dobio na nekom welness savjetovanju.

Ili je recimo neki radni ru?ak u nekom fondu, koje su uprili?ili neki dogovorni ekonomisti korporacija sa nekim predstavnicima državnih tijela igralo ulogu.

Naravno da pretpostavljamo neupitnu moralnost i apsolutnu nepotkupljivost svih.
To je sve pitanje zdravstvenog marketinga – nevoljne  reakcije utjecaja na ne?iju prosudbu, koja u kona?nici daje nekom odre?eni profit.

E u toj situaciji, u kojoj se zna tko pije, tko pla?a, ali se ne zna zašto, potrošnja na lijekove raste. Recimo to tako – više od inflacije. U toj situaciji ministar uredno da izjavu:

„Država ne?e dati ni kune za pokrivanje tih dugova, ni županijskih ali ni državnih bolnica – Naglašava Ljubi?i?. Podsjetio je da prora?un za bolnice za ovu godinu pove?an za 4 posto, što zna?i da su sve bolnice ukupno dobile 300 milijuna kuna više novca. – Uz racionalno poslovanje upravo im je taj novac trebao biti dovoljan za pokrivanje dugova za lijekove starijih od godinu dana – objašnjava Ljubi?i?.“ (citat prema Metro Express, br 11, ponedjeljak 29, svibnja 2006, str. 05)

Nevolja je u tome što su bolnice u vlasništvu države ili županija, te ako vlasnik ne može platiti – tada ide ovršni postupak. Nad državnom imovinom, naravno, jer da ne isplate pla?e – tada bi naravno i uposlenici (koji žive na rubu bijede) tako?er stavili ovršni zahtjev. Koji je prioritetan u odnosu na veledrogerije.

Pitate se, kakve veze ima sve ovo navedeno?
Ima  veze, jer je to sve u striktnoj me?uzavisnosti. Zdravstveni fondovi postali su de fakto prora?unske stavke. Financiranje je iz prora?una, cijene su limitirane i nisu dostatne za preživljavanje sustava. Sustav je pred bankrotom – prema normativima nije mogu?e dalje reducirati medicinsko osoblje budu?i da ga ve? i sada nedostaje.
Novaca ima premalo.

Sustavna greška, kisela jabuka koju nitko ne želi zagristi.
A do tada, lije?nici ?e se na?i na rubu gladi. Tu ?e se pridružiti svojim pacijentima, koji ve? jako dugo poznaju glad koja ih ?eka kad se na?u na bolni?koj kuhinji…

Samo se pitam, kad krene bankrot zdravstva, tko ?e to sve kupiti, a onda odjednom više ne?e biti bijede u bolnicama, ve? ?e netko imati sasvim lijepi profit?

 

Zagreb, 23 svibanj 2006. U Nacionalnoj i sveu?ilišnoj knjižnici otvorena je izložba fotografija World Press Photo.

Ovo je tre?a izložba ovog tradicionalnog natje?aja koja se održava u Zagrebu, a ove godine biti ?e postavljena i u Splitu te Vukovaru.

Kakvi su dojmovi sa izložbe?

Nagra?ene radove možete pogledati u ovoj galeriji, a moj dojam je, osim naravno tehni?ke perfekcije, da su i nadalje vidljivi ovi trendovi:

1. Tema gladi, rata i ljudske bijede slikovnim zapisom putem eminentnih fotografa prili?no lako dopiru do srca gledatelja i ?itatelja. Kako su istakli promotori, jedan od ciljeva upravo im je promicanje civilnog društva.

2. Zapadni svijet prikazan je putem sporta, glamura, no meni osobno svakako zanimljivo – putem zabave “stare dame europe” no na na?in da su primjerice dragulji prikazani od svog iskona u Africi do svoje dekadentne destinacije u Europi. Ovo mi je svakako više nego zanimljiva alegorija.

3. U više nego maestralnom postavu, u rubrici “portreti” možemo gledati 80-90 godišnje veterane II svjetskog rata i portrete pla?enika koji bojuju u Iraku – potpuno drugi svijet, druga generacija, ali portreti svakako upe?atljivi. Ovi potonji – realni.

U biti, fotografija otkriva koliko i skriva. Pri?a pri?u koju želimo ?uti.

Imao sam sasvim slu?ajno priliku neformalno popri?ati sa uvaženim Božom Biškupi?em, koji je izložbu i otvorio. Jednostavan i otvoren ?ovjek kakav on jest, voli fotografiju i sam ju obilato koristi. Na neki na?in vodi svoj foto dnevnik – sa visokim kriterijima dokumentarnosti ali i estetike. Slika podsje?a na trenutak, bolje nego rije?i ili zabilješke.

Hobisti?ka ljubav prema umjetnosti kakva je fotografija, može biti ljubav za cijeli život. Amaterski ali sa dušom, i velik ?ovjek, i svatko od nas “malih” može bilježiti stvarnost. Onakvu kakvom ju želimo vidjeti, onakvu kakvom ju nastojimo sa?uvati.

Na ove izložbe idem redovito, a preporu?am je i vama.

 

Juropesen

On 21. 5. 2006, in kultura, by noebius

Yurovizijska pjesma, pardon Euro Song, kona?no je završen. Osim par djelomi?no slušljivih pjesama, što je trajalo naravno predugo, došao je dalekozanimljiviji dio – glasovanje. Dakle ta SMS manija ima i jednu dobru stranu – vidite kretanje stanovništva u Europi. A kako to? Pa vidite koliko gdje ima dijaspore. Ili koliko koja zemlja ima susjeda koji ?e dati bar 6 do 12 bodova, je li, onako regionalno. Gledao sam to ?udo od prijenosa u jednom multietni?kom društvu. Uglavnom, bio sam jedini hrvat tamo. Neki iz zemalja koje su ispale u polufinalu, a neki su bome uhvatili mobitele da SMS-om obave tu patriotsku dužnost. Sre?om, nije bilo Crnogoraca, oni svoju “pjesmu” biraju sutra. Padale su oklade, ne glede onih strašila koji su pobijedili, i bez ikakvog lokalpatriotskog zanosa (uostalom, kad bi ?uli pjesmu iz njihove zemlje mogli su se samo poklopit po ušima) ve? je tu bilo zanimljivo vidjeti kako na?elno emigrantske zemlje, recimo Turska, dobiva puno bodova iz Nizozemske, Danske,Njema?ke… i tako dalje, a jedna Bosna je jako popularna u nordijskim zemljama – sasvim slu?ajno baš tamo gdje ti ljudi rade i žive. Pa si ti misli da li je taj “izbor” jednostavno pitanje SMS glasa?kog zanosa kad vidiš “naške” ili je stvarno nešto u tome što se i ?ulo. Zanimljivo je da smo u poga?anju jako dobro “znali ” tko to “mora” dati glasove recimo Rusiji ( e da ne bi poslije bilo nismo znali i u cijeloj pri?i dokazalo se da je taj izbor izbor redikula godine. Žao mi je da tu zezanciju nisu do kraja proveli, nego je u biti ispalo da oni “mi smo pobjednici daj nam glas” ekipa koji su imali u biti dobru pjesmu, nisu isplivali na vrh jer to taj izbor “zaslužuje”. REdikul godine – greatest shits of Anglofone glazve je za nama.

 

poslovnost

On 17. 5. 2006, in kultura, by noebius

Sud je dao svoj pravorjek – Ariel je uistinu bio lošiji!

To je istovremeno i demant PR vijesti iz listopada 2004. u kojoj je stojalo:

Ariel koji se nalazi na hrvatskom tržištu zadovoljava visoke standarde kvalitete. Proizvod je optimaliziran uvažavaju?i hrvatsku regulativu i navike potroša?a (kao što su tipovi i prosje?na starost mašina za pranje rublja, na?in pranja i doziranja deterdženta, vrste zaprljanja i vrste materijala), te konkurentno okruženje.

Ipak, mogu?e je da je ova tvrdnja to?na. U pravorjeku stoji ovo:

“Europsko tržište jedinstveno je, ili bi barem takvo trebalo biti”, ustvrdio je sudac Nenad Luki? obrazlažu?i osloba?aju?u nepravomo?nu presudu za Rkmana. Dodao je da je P&G na svoj ugled trebao misliti kada je na tržište plasirao manjkav proizvod, a ne kasnije tužiti Rkmana za klevetu i nanošenje štete ugledu tvrtke.

I završava se ?lanak ovom tezom:
Sudac je prihvatio dokaze obrane, me?u kojima i mišljenje Državnog inspektorata te Kemijskog fakulteta da “Ariel” nije ekološki prihvatljiv zbog ?ega bi na ambalaži morao imati znak mrtve ribe.

Sad se upitajmo: da li je jedna multinacionalna korporacija napravila ” optimaliziran ” proizvod koji je uskla?en sa “prosje?na starost mašina za pranje rublja”?

Pokušajmo to prevesti. Recimo da je u nekoj zemlji prosje?na starost automobila 25 godina. Da li bi to onda trebalo prodavati neki “olovni super” za te oldtajmere ili uvesti regulaciju goriva prema visokim standardima? Ili ako imamo ure?aje za pregled recimo puknu?a kostiju (recimo x-zrake) onda bi sljede?i “konkurentsko okruženje” mogli proizvesti RTG aparate kakve je proizveo još sam Rontgen, pa nek zra?i što zra?i, ali to je konkurentsko okruženje?

Ako je tako, zašto onda ne mogu voziti neki kineski auto koji ?e novi koštati nekih 4000 eura, cakum pakum, ali sa nešto “nižim sigurnosnim standardima”.

Ma nemam ja ništa protiv inferiornog Ariela. Ali da mi se prodaje kao takav – dakle ne kao visoko kvalitetan proizvod, mislim da ga ne platim tako.

Da im je ta kritika naštetila – naštetila je. No moja mama (recimo da je to sintagma) je prestala vjerovati njihovim reklamama za sapunice jednostavno zato što to nije opralo dubinske mrlje.

I ja nakon toga ve? dvije godine nisam kupio niti jedan Ariel proizvod. Povjerenje potroša?a se lako gubi, a ponovno ga ste?i uistinu je teško…

 

Najvaznija sporedna stvar

On 15. 5. 2006, in ovisnosti, by noebius

Ju?er je bio “nogometni susret” i turnir ekipe iz zatvora, komuna i sli?nih institucija. Bivši (lije?eni) narkomani na taj su na?in pokušavali pakazati da se mogu na?i oko “takve sporedne stvari” kao što je nogomet – te im je ovaj vid druženja bio pokazni na?in kako se može živjeti normalnije.

Zvali su i doktore – pismenim putom – ali odaziv baš i nije bio. Ja za sebe imam opravdanje – nogomet ne igram od srednje škole. Kako sam kratkovidan, nisam mogao imati “prostornu imaginaciju” u nogometu. Pa to ne igram nikad.

No razumijem ja njih – svaka ?ast ideji – ali ipak, neke stvari treba po malo i dogovarati. Kontaktirati. Jedan pismeni dopis? Aha, kad želiš dobiti “podršku”. Ali bez entuzijazma – ništa.

Gledam kako to nogometanje postaje popularno kao promocija. Doktor Ivo zabio tri gola Komisiji. Air ?api? bio u uskom dresu, pa Internetom kola njegova slika (valjda sam dobio više emajlova s tim nego sa Severinom).

Bit je da se politi?ari i poznati slikaju u dresovima samo ako su mediji u blizini. Bez novinara – nemere to.

A mogao sam ja do?i, pozdraviti ekipu i zaželjeti im sve dobro. Samo da me nisu prepali sa tim nogometom… Jer naravno da su svi oni bolji u nogometu od mene. Priznajem :-)

 

Dezurni krivac

On 14. 5. 2006, in eseji, by noebius

Moderno je optuživati sve i sva da je krivo za ovaj ili onaj društveni fenomen. Pritom se koriste njegovo viso?anstvo statistika i mala kurvica zvana – anketa.
Dakle želite li formirati javno mišljenje – puknite anketu. Odgovori moraju biti naravno definirani, stupidni za svakog tko nema konkretnog interesa, i pi?i.

E kako se to radi?

Recimo da želite dokazati ne?ije sklonosti. Znate da je to društveno neprihvatljivo, pa kad sretnete 10 slu?ajnih prolaznika – ne bi dobili rezultate koje želite “namjestiti”.

Idemo dakle, odabrati lokaciju.
Recimo idemo pitati za seksualne sklonosti, da vidimo da li je to istina da svu svi “bi” ili bar “gej”.
Naravno, želimo biti “objektivni” te za to uposlimo psihologa da nam napravi ?in?a min?a hokus pokus statistiku, sa svim SPSS, SAP i sve to iz podataka koje ?e ukucati bar u neku Oracle bazu.
Dizajn: idemo ispitati slu?ajne prolaznike, ono reprezentativni uzorak, stratificirano po dobi, zaposlenju… ma sve.
Zvu?i objektivno?
Aha.
Idemo odabrati lokaciju… ajde neki “slu?ajni” lokal… recimo “Global Klub” u Zagrebu. Usput naravno pazimo da odredimo spol ne po odje?i, ve? po JMBG-u ;-)

Aha. Sto posto pouzdani rezultati koje možemo objaviti u svim dnevnim novinama.

Mislite da se šalim? Ako je seksualna sklonost “genetska” kako to da me?u crncima u Keniji onih koji te aktivnosti “podržavaju” ima nekin 1%, a recimo u Los Angelesu “malo više”??

Dokaz kulturološkog NAMETANJA tog vida ponašanja mi je recimo nova verzija “Posejdonove Avanture”. Tamo umjesto sve?enika, grupu predvode – kockar i “upravo razvedeni” homoseksualac. Naravno, kao “role models” suvremenog društva.

E sad ovo sam uzeo samo kao primjer kako se vrši manipulacija putem pseudoznanosti – jer psihologija i njihovi testeri su dobri samo toliko koliko je dobar uzorak – a to ne ovisi o takvim stvarima kao što su dob i spol, ve? o tome – gdje tražimo “ispitanike”.
Drugi primjer bi logi?no bio taj da se odše?emo na Trg Žrtava Fašizma ( u Zagrebu) i ispred sjedišta HDZ-a pitamo “Slu?ajne prolaznike” s akntašnama “totalno neutralno” pitanje: “Koga bi radije za premijera – Ivicu ili Ivicu”. Naravno da bi to bilo totalno reprezentativno, pogotovo ako pazimo na ispitanike po dobi, spolu… naviki uzimanja sira i vrhnja…

Toliko o pseudoznanosti zvanoj psihologija.

Krenimo jedan korak dalje. U zadnje vrijeme puno se piše na temu da li raste kriminal, pa onda sve te plja?ke Fine, pa onda kladionice, sve to.
Imam jednu teoriju, koju može potvrditi “statistika”.
Dakle imamo sve više oružanih plja?ki (bar sukladno medijskoj prezentaciji, policijski izvještaji tako i tako nisu zanimljivi i mogu biti sasvim suprotni… ali to nije u skladu sa “medijskim o?ekivanjima”)
Dakle raste broj drskih plja?ki. Imamo “statistiku”. E sa ?ime se to poklapa, a prema statistikama? Sa CIVILNIM služenjem vojnog roka!
Dakle  – eto teze:

Civilno služenje vojnog roka poti?e na plja?kašku aktivnost!

Ajde, zvu?i nategnuto, ali idemo plasirati defamiraju?e informacije:

1. Najviše plja?ki ima u SAD-u. Tamo nema služenja vojnog roka, ve? imaju samo pla?enike – a zemlja je svako malo u ratu u koji odlaze pla?enici…
2. U Švicarskoj Konfederaciji gotovo svatko ima na sjeniku neko minobaca?ko oružje – ?esti manevri, municiju pla?aju sami – a tamo gotovo nikada (ili baš nikada) nitko ne plja?ka neku Švicarsku banku, a nema ni “Civilnog Služenja vojnog roka”.

To su ?injenica.
I sad mi vi kažite – nije li neobi?no to što je epidemija plja?ki nov?arskih institucija upravo kolidirala sa “epidemijom” služenja vojnog roka – civilno?

Da li je to možda zato što su ti “pacifisti” koji civilno služe možda budu?i krvolo?ni ubojice, ili usljed hrpe “pacifista” plja?kaši uredno uše?u, kako se ne bi usudili ušetati me?u do zuba naoružane švicarske br?ane?

Ovo za razmišljanje, jer ništa nije kako se na prvi pogled ?ini. Ma koliko mi šutjeli o tome…

 

Nezaposlenost ili besposlenost

On 14. 5. 2006, in ovisnosti, by noebius
Nezaposlenost ili besposlenost?
Naši vrli politi?ari i dalje šalju optužbe bez ikakve utemeljenosti u stvarnosti.

Piše Vip portal:

Po stopi nezaposlenosti mladih u dobi do 24 godine Hrvatska je vode?a zemlja u Europi, što je posebice negativno jer se povezuje s konzumiranjem droge, kriminalom i ostalim negativnim društvenim pojavama…


 Naravno da je to “ofrlje” ocjena sa dnevnopoliti?kim zaklju?kom. Evo malo ?injenica:

Stopa zaposlenosti me?u konzumentima droge i ovisnicima je vrlo visoka. HZJZ u podacima za 2005 prili?no jasno navodi:

1. Heroinska ovisnost u ve?ini europskih zemalja pokazuje stagnaciju…

2. Broj novih ovisnika u lije?enju je ove godine manji nego 2003, a nešto malo ve?i nego 2004;

3. razlog eksperimentiranja koji bi mogli povezati sa “besposlenoš?u” je dosada, a to navodi samo 5% dok primjerice znatiželju navodi 28% a utjecaj vršnjaka 26%;

4. Me?u ovisnicima je 15% stalno zaposlenih, 8% povremeno, a nezaposlenih tek 27% – a radi se o mladoj populaciji – jedino ako 31% u?enika i 14% studenata ubrojimo u “besposlene” tada imamo nezaposlenost kao zna?ajan faktor;

5. besku?nika je tek 0,1% od ovisnika, i to me?u opijatnim ovisnicima;

Ono što je ?injenica je da je prisutan veliki kriminalni recidivizam u smislu ponovnog ?injenja kaznenih djela, te ponovni kontakt sa sudstvom ima 74% opijatnih i 31% ostalih ovisnika – zna?i da ih sudski problemi ili lije?enje nije “opametilo”;

Sve u svemu, nezaposlenost bi u situaciji gdje je stopa zlouporabe droga daleko NIŽA nego u drugim zemljama s kojima se Europi uspore?ujemo svakako predstavljao manji rizi?ni faktor.
Ono što je zabrinjavaju?e je svakako kriminalni recidivizam, budu?i da je o?ito da su zakazali sustavi postpenalne rehabilitacije.

Tu bi eventualno ulogu moglo odigrati zapošljavanje ljudi koji iza?u iz zatvora – a koliko takvih programa ste ?uli da postoje?

 

kratke vijesti

On 12. 5. 2006, in medicina, by noebius

Antidepresivi mogu poja?avati suicidalnost – kontroverzne studije na velikim uzorcima – na nekim lijekovima ?e možda stajati upozorenje u tom smislu. U ovom ?lanku zanimljiv je i zaklju?ak:

Dr. Simpson said the warning underscored the need for more careful tracking of side effects once drugs went on the market.
“The current system of postmarketing surveillance is lousy,” he said.

 

Estradna Droga

On 7. 5. 2006, in ovisnosti, by noebius

Baš na Nova TV gledam emisiju o “Estradnjacima koji se drogiraju” te pri?a kako “Pola estrade se drogira”. Naravno – novi bauk, njegovo prokletstvo – Kokain.
Klasi?na ekipa – svima poznati “umjetnici” te poneki poznati lije?nik.
Iskrene pri?e su sa jedne strane dobra stvar – jer nekog tko ne zna o ?emu se radi može potaknuti na promjenu ponašanja. Iskrena svjedo?anstva imaju tu dobru stranu – osobito kad su necenzurirani, te ljudi govore što i misle.
Ali postoji i druga strana pri?e – daleko suptilnija, i pogubnija.
Naime, postoji nešto što se zove – proces identifikacije. U konceptu “moralisti?ke paradigme” u biti postoji i antiparadigma kao proces identifikacije.
Pri?a o depresiji, potražnji za antidepresivnim lijekovima koji su “rezultat stanja ogromnog dijela stanovništva” – posljedica su konstantne pri?e da su ljudi stvarno – nesretni.
Ali uvijek se u toj pri?i ide na individualnost, moralnom paradigmom se navodi da se radi o devijantnim osobama.
Nikad se ne govori o devijantnom društvu kao takvom, u kojem je ve?ina stanovništva – nesretno.
Koncept “šarenih pilula za lilule” na odre?eni se na?in propagira potreba za konzumiranjem ne?eg.
To nešto je ili “uli?na pri?a” ali ne zaboravimo ni drugu stranu medalje – farmaceutska supstanca.
Ovo bi mogao potvrditi i kongresnik Kenedy koji se povla?i na lije?enje od “lijekova protiv bolova” – u biti ordiniranih lijekova koje je po?eo koristiti u medicinske svrhe. Evo te izjave .
U svim pri?ama o drogama govori se o “velikom novcu” koji se vrti na “crnom tržištu”.
O tržištu “legalnih lijekova” – tu se ne govori o tome direktno, ve? se tu i tamo spomene da su ljekarne – najprofitabilnija djelatnost po kvadratnom metru prostora (dok su benzinske pumpe najve?e po prometu).
Cijela pri?a ipak ima nešto zajedni?ko – za nesretan život trebate nešto – uzeti.

Vratimo se na nivo “estrade” i kokaina. Nakon dugo vremena uspio sam otkriti ovu sintagmu:
Griffith
u knjizi “Matters of Substance” u opisivanju kokainske propagande navodi:

Stvori ozra?je prihva?anja. Uvjeri ljude da svi uzimaju drogu, a da su devijantni oni koji ne uzimaju. Omogu?i dobar marketing, što zna?i osiguraj znatan budžet za oglašavanje. Kada to nije mogu?e, u slu?aju ilegalnih droga, osloni se na podršku kreatora mišljenja i medija u promoviranju tih supstanci. Poveži alkohol sa predodžbama sporta, cigarete sa Grand Prix motociklisti?kim utrkama, a kokain sa životom na visokoj nozi. Sve je to jedan te isti princip, jedna te ista igra.

Dakle, “svi na estradi uzimaju kokain” je u prvoj re?enici. “Kokain je na estradi” je u posljednjoj re?enici.

U knjizi “Politika i droga” David C. Jordan analizirao je stvaranje narkodržave.  Zanimljiv je citat ovaj:

Šefovi droge financiraju novinare, novine i ?asopise; narkonovinari su poznati javnosti, a i dalje ostaju na tom poslu.

Taj nivo može i?i i više. A to je opisano u knjizi Hijerarhija zavjerenika – Komitet 300. (jedna recenzija) Ovdje mi je zanimljiv dio koji opisuje kako propagirati nešto.
Postupak je prema ovom autoru ovakav:

  • organiziraj TV talk show, pozovi zagovornike i protivnike neke ideje. Svako ?e zagovarati svoj stav, no do kraja emisije ?e se gledateljima usaditi stav o tome kao društvenom problemu

To da je nešto postalo bitni problem završi naj?eš?e  na taj na?in da ono što se brani – postane popularno.

Zato molim lijepo, razuvjerite me od mog osje?aja zavjere da ?e sa svim tim emisijama “protiv kokaina” – kona?ni rezultat biti sve ve?a potrošnja istog. Ma koliko mi šutjeli o tome…

Osobno mogu u?initi samo jedno – i dalje odbijati sudjelovati u talk show emisijama  koji šalju dvojbenu poruku… a vama mogu preporu?iti samo jedno – ne gledajte to, jer ako  vas u nešto dovoljno dugo uvjeravaju – to postane istina.

 

Ropski mentalitet

On 7. 5. 2006, in kultura, ovisnosti, by noebius

?itam što nam Arco piše o trgovini ljudima. U biti, zanimljivo je zašto bi netko imao ropski mentalitet u cjelosti, zašto bi želio postati robom, odnosno u situaciji u kojoj se na?e – ostao takav. Da li je uistinu žudnja za slobodom emanentna svakome? Ili smo spremni cjenkati se za “bolji život u boljoj zemlji”, te biti uvjereni da nam je to sudbina, bolja od neke druge?

Arco napisa: “Naj?eš?e žrtve su mladi koji putuju po svitu,traže dobar posa u inozemstvu ili se nadaju boljem životu.Ne postoji posebna skupina ljudi odre?ena za trgovinu ljudima,to možemo biti ti i ja,neki direktor,dite,ili neki prosjak…”

Tu vidimo nekoliko stereotipa:

1. mladi ljudi – oni su kao skloni isprobavati. Ali mladi ljudi imaju manje šanse na?i neki “normalni” posao, jer je u našem zapadnom društvu zabranjeno zaposliti jednu normalnu, zdravu i rada spremnu osobu koja ima 14-15 godina na nekom normalnom poslu. Ili je teško. Nekad je bilo sasvim u redu imati recimo bera?a jabuka ili nekog sezonca u toj dobi, ali danas… ili je skupo, ili ti policija sjedne na vrat. Jeftinije je imati roba…

2. Traže dobar posao u inozemstvu – e ta je to?na. Bit je u tome da postoji propaganda o “zemlji dembeliji gdje te?e med i mlijeko” – a ta propaganda se širi naravno putem filmova i televizije. Koji sve ljude pou?avaju “ameri?kom snu” – danas sve više i “europskom snu”. Ova tvornica laži ?ini zapad primamljivim. A istina koju zateknu – da postoje gospodari i oni drugi – kulturni je šok. Ali ništa novo pod suncem…

3. Postoji odre?ena skupina ljudi – to nije direktor, jer je on bogat. Može biti zato?en, ali ne?e imati ropski mentalitet, osim u slu?aju da bude društveno degradiran na poseban na?in…

4. Poseban na?in degradacije je naravno droga za siromašne i naivne – Kokain. Trgovci ljudima rado koriste ovo sredstvo, ina?e na?in kontrole u slamovima, da bi slomili otpor “mlade i naivne”. Kako se javlja seksualna dezinhibicija, odnosno izgube se kriteriji, te žrtve prolaze ?esto grupna silovanja. Znam za jedno 5 slu?ajeva koji su prolazili sli?an proces – a onda je problem bilo dokazati da se uistinu radilo o silovanju, budu?i da su bile – nadrogirane. Tu se javlja osje?aj stida, i najvažnije – srama od povratka u sredinu.

5. Za roba je izuzetno važno da se boji vratiti u slobodu, u sredinu iz koje poti?e. Bez toga, ne može ga se zadržati u ropskom odnosu, jer da bi ponovno postali slobodni – moramo žudjeti za slobodom.

Mrijeti ti ?eš, kad u ideale svoje po?neš sumnjati… re?e SS Kranj?evi?.

Rob je mrtav u duši, dok njegovo tjelo koriste drugi…

Do pobune.

 

Bad Behavior has blocked 7 access attempts in the last 7 days.