?itam nedavno da nekih 200-300 policajaca sa srednjom stru?nom spremom negdje u pasivnim krajevima, smo u jednoj županiji, žive na rubu bijede budu?i da su jedini hranitelji obitelji, te imaju 3500-4000 kuna mjese?no prihoda za cijelu obitelj.
Zanimljivo mi je povu?i paralelu. Neke medicinske sestre koje rad u bolnicama, imaju pod kraj radnog vijeka nekih 3000 kuna, pa i manje, a sprema?ice rade i za 1800 kuna. Naravno da bi taj novac sam po sebi bio dostatan, ali naše vrijeme – je vrijeme kredita. Koje si ne možete priuštiti…
Pa nitko ne kaže danas da su medicinari na rubu bijede.
A jesu. Evo znam za jedan slu?aj, sestra, završila je i fakultet, dakle ima visoku stru?nu spremu. Živi sama kao podstanar. Da bi mogla preživjeti, skuplja plasti?ne boce. Sretna je što joj je to otvorilo nove mogu?nosti, dakle reciklažni biznis joj omogu?ava kakav – takav život. Što joj pla?a ne omogu?ava, uz naše stare dobro poznate kredite – koje ljude drže u dužni?kom ropstvu.
Život na rubu bijede za medicinsko osoblje nije novost. Primjerice, po?etkom dvadesetih godina prošlog stolje?a, kako ?itam u najnovijem broju Lije?ni?kih Novina, u Komoru su dolazile pani?ne vijesti kako su „doktori na rubu gladi“ od kada je uveden „besplatni“ dispanzerski rad.
Zanimljivo je gledati danas iz sadašnje perspektive kako su prigovarali Andriji Štamparu da te „komunisti?ke“ ideje vode doktore – u glad.
Danas u bolnicama za sva tri obroka bolesnik ima budžet od – 9 kuna za hranu. Granica krajnjeg siromaštva je 1 dolar (oko 6 kuna) dnevno po osobi – toliko recimo ima za hranu netko tko živi u Etiopiji ili Bangladešu. Pa si mislite, kako li bolestan ?ovjek koji je silom prilika završio u bolnici bijedno živi.
Svaki pacijent koji je upisan u bolnicu, te zauzme „krevet“ – predstavlja direktni gubitak, jer to ne pokriva „hladni pogon“ bolnice. Cijene koje se u dogovornoj ekonomiji gdje samo jedna strana diktira cijene, koje su kako neki kažu „sramotno niske“ ako se slijede propisani normativi, ne mogu se „pokriti“.
Stoga na brojnim odjelima uspješnost nekog lije?nika se ne mjeri time koliko je operacija napravio, ili koliko je pacijenata kvalitetno izlije?io, ili o tome koliko je bolesnika zbrinuo – jer to je gubitak koji se mora „nadoknaditi“ sa prekomjernim radom putem „ambulantnog pogona“ kako bi uop?e bili „na nuli“, ve? se uspješnost mjeri samo jednim – koliko je NOVCA donio putem nekih „donacija“ ili još bolje – projekata.
Projekti su pri?a za sebe – obi?no se sastoje u tome da je jeftinije na?i „zamorce“ na istoku Europe (to smo mi) gdje su lije?nici relativno kvalitetni, a farmaceutske ku?e mogu sa njima „razgovarati“.
Donacija u bolnicama ima sve manje. Osim „klasi?nih“ gdje se organiziraju derneci sa prodajama slika i sli?nih stvari, koncerti i tako to, glavni prihodi dolaze ipak – od farmaceutske industrije. I tu dolazi najzanimljiviji dio pri?e.
Naime, farmaceutska industrija danas gotovo da je postigla monopol na edukaciju lije?nika. Bolnice jednostavno zbog stalnih dugova i manjkova ne mogu platiti stru?nu edukaciju, koju svaki lije?nik po zakonu mora imati. Stoga preostaje ili predavanja putem stru?nih sastanaka koje organizira Lije?ni?ki Zbor, a tamo nema kotizacije, ili blago meni – plati si sam.
A to je danas sve teže, to se radi jer se mora – no to nije ?ak ni porezni odbitak ukoliko si bolni?ki lije?nik!
Farmaceutske ku?e, naravno, preferiraju kad se govori o prednostima nekih lijekova. Kriti?ki osvrti i neki jasni algoritmi tako imaju manje mogu?nosti da do?u do krajnjeg propisatelja. Uostalom, gdje leži lojalnost, kod onoga koji ti daje paušal bez obzira kako i koliko radio, ili kod onog tko ti omogu?ava tri dana welness programa u nekom atraktivnom hotelu? To naravno nije korupcija, ve? „edukacija“.
Koliko ?e tko biti kriti?an, te u ovom realitetu „jamiti“ – pitanje je profesionalnog digniteta.
Naravno, kad svi to rade, kad je to društveno prihva?eno ponašanje – gdje svi šute i to je put kojim ide medicina. Ne samo kod nas. Kako bi rekli švicarski doktori – nije sve u novcu. Ja bih dodao – nije sve u novcu, kad ga imaš.
Život na rubu bijede ide korak dalje. U punu bijedu – gdje je teško re?i tko je bijednik. Naime, država, koja je predstavljena u liku i djelu nadležnog ministra, vlasnik je brojnih bolnica. Te bolnice posluju sukladno pravilima igre – dogovorenim cjenicima. U situaciji gdje su lije?nici bili lijepo instruirani kako je nužno pisati nove, time skuplje lijekove koji daju bolju kvalitetu života, ti isti lije?nici nisu doživjeli direktnu kontrolu niti edukaciju kako štedjeti od strane onih koji bi te lijekove trebali – platiti. Odnosno da budem precizniji – lije?nici bi propisivali kvalitetne lijekove, jer na to bi osiguranici HZZO „imali pravo“ jer je to – najkvalitetniji oblik lije?enja. Što je istina, ali usput – tu i tamo – pitanje je da li je u izboru novije i bolje u odnosu na staro i prokušano odigrala malu ulogu i onaj sve?ani ru?ak koje je neki šef koji odlu?uje što treba nabaviti dobio na nekom welness savjetovanju.
Ili je recimo neki radni ru?ak u nekom fondu, koje su uprili?ili neki dogovorni ekonomisti korporacija sa nekim predstavnicima državnih tijela igralo ulogu.
Naravno da pretpostavljamo neupitnu moralnost i apsolutnu nepotkupljivost svih.
To je sve pitanje zdravstvenog marketinga – nevoljne reakcije utjecaja na ne?iju prosudbu, koja u kona?nici daje nekom odre?eni profit.
E u toj situaciji, u kojoj se zna tko pije, tko pla?a, ali se ne zna zašto, potrošnja na lijekove raste. Recimo to tako – više od inflacije. U toj situaciji ministar uredno da izjavu:
„Država ne?e dati ni kune za pokrivanje tih dugova, ni županijskih ali ni državnih bolnica – Naglašava Ljubi?i?. Podsjetio je da prora?un za bolnice za ovu godinu pove?an za 4 posto, što zna?i da su sve bolnice ukupno dobile 300 milijuna kuna više novca. – Uz racionalno poslovanje upravo im je taj novac trebao biti dovoljan za pokrivanje dugova za lijekove starijih od godinu dana – objašnjava Ljubi?i?.“ (citat prema Metro Express, br 11, ponedjeljak 29, svibnja 2006, str. 05)
Nevolja je u tome što su bolnice u vlasništvu države ili županija, te ako vlasnik ne može platiti – tada ide ovršni postupak. Nad državnom imovinom, naravno, jer da ne isplate pla?e – tada bi naravno i uposlenici (koji žive na rubu bijede) tako?er stavili ovršni zahtjev. Koji je prioritetan u odnosu na veledrogerije.
Pitate se, kakve veze ima sve ovo navedeno?
Ima veze, jer je to sve u striktnoj me?uzavisnosti. Zdravstveni fondovi postali su de fakto prora?unske stavke. Financiranje je iz prora?una, cijene su limitirane i nisu dostatne za preživljavanje sustava. Sustav je pred bankrotom – prema normativima nije mogu?e dalje reducirati medicinsko osoblje budu?i da ga ve? i sada nedostaje.
Novaca ima premalo.
Sustavna greška, kisela jabuka koju nitko ne želi zagristi.
A do tada, lije?nici ?e se na?i na rubu gladi. Tu ?e se pridružiti svojim pacijentima, koji ve? jako dugo poznaju glad koja ih ?eka kad se na?u na bolni?koj kuhinji…
Samo se pitam, kad krene bankrot zdravstva, tko ?e to sve kupiti, a onda odjednom više ne?e biti bijede u bolnicama, ve? ?e netko imati sasvim lijepi profit?
