Per Astra ad Aspera Od zvjezdica (pet) to trnja… ili kako sam preživio vikend u Spa centru

Novi Spa Hotels & Resort, Novi Vinodolski 7.6.2009 Imao sam (ne)srecu da budem na jednom seminaru u kongresnom centru u “Novi Spa Hotels & Resort” bucno najavljivanjem u medijima. Došao sam oduševljen – otišao iznerviran. Evo izvještaja iz prve ruke promatra?a mjesta na kojem se dešavaju “celebrety dogadjaji sezone”.

Sam hotelski kompleks lako je naci – odmah je uz jadransku magistralu oko dva kilometra od samog mjesta Novi Vinodolski.

Nije u mjestu, pa je tamo teže doci. Kako se pokazalo, udaljenosti mogu predstavljati problem. U samom kompleksu ne možete se voziti automobilom, vec se trebate parkirati u garaži koja je na tri kata. Do receprije iz garaže ima dosta hoda – što kad nosite sami kofere (nitko se ne ponudi da od auta do recepcije donese prtljagu niti to na recepciji uopce spomenuti) predstavlja zanimljivi “welness”.

Dolazim ja tako sat i pol kasnije od kolega koji su došli organiziranim prijevozom autobusom – svi su još na upisu, dakle cekali su više od sat vremena da se razdjele kljucevi samo za jedan autobus gostiju! I u prvi tren, sretan sam jer sam kratko cekao! I prtljaga biva upucena prema sobi, kažu biti ce tamo za petnaestak minuta.

Sjednem se u predivno predvorje, sa dizajnerskim namještajem, u brackom mramoru, i popijem pice dobrodošlice (za našu grupu stajalo je oznaceno na jednom stolu, kako sam kasnio – nitko mi se nije obratio ali to sam tada smatrao normalnom situacijom. Odlazim u sobu prije prvog predavanja – i tada shvatim da mi treba jedno 10-15 minuta hoda do sobe, koja je apartman (kuca A10, soba 819) u prvom redu do mora, na kraju naselja. Dvije spavace sobe, dnevni boravak, kuhinja, dvije kupaone – kao da ideš u skijalište, a ne u hotelu… u biti, bio sam potpuno nepripremljen za tako nešto.

Pokušam se malo osvježiti – a kad tamo prvi šok. Tekuci sapun u kupaoni – ispražnjen. Ima druga kupaona, odem tamo, sapuna ima ali se dobro namucim da istisnem. Razgovarao sam kasnije s kolegama o tome – treba mala znanost da se operu ruke. Vruca voda je namještena tako da se opeceš ako ne paziš – nevjerojatno. No to nije još prigovor – samo bi malo mogli pripaziti sa ekologijom, kad vec imaju ispred svakog apartmana sortirnicu za reciklažu (papir, PET, staklo, ali ne i za limenke). Imao sam par limenki za pice, to se tamo nema gdje odložiti u reciklažu – kako se uspostavilo, trebao sam sa sobom ponijeti toga više… Odlazak na predavanja – manja dvorana, za stotinjak ljudi, klimatizacija uredna, tehnologija pristojna.

Predavanja su bila ocekivano dobra, na taj dio seminara kao i na vodjenje diskusije poslije, kao i za “pauzu za kavu i kolace” same pohvale, kao i pohvale organizatoru (GSK) koji su se pokazali visoko profesionalnima. Nakon plenarne sjednice od sat i pol, slobodno vrijeme i vecera. Prvu vecer (petak 5.6.2009) bilo mi je lijepo u društvu kolega, švedski stol je bio bogat, na stolu su bile postavljene boce vina, gazirane i negazirane vode, vidio sam da je dosta kolega pilo i sokove – ukratko, opuštanje nakon puta, uz standardnu hotelsku hranu. I nakon toga, u manjim grupama – šetnja i druženje.

Vrijeme je bilo tmurno i oblacno, uz poneku kap kiše. U hotelskom kompleksu, nažalost sve u radovima. Hrpa majstora, hrpe gradjevinskog materjala i ništa u biti ne radi – vidio sam možda dva ducana koji su radili, od kojih je jedan kiosk sa novinama. Restorani – sve prazno. Dolazimo u neki kafic na terasi – za desetak minuta (koliko smo kao društvo došli tamo i cavrljali) dodju nam tri konobara, na narudžbu.

Sve korektno – osim ogranicenog izbora piva, ponudili su jedno tri koktela koji su bili prihvatljivi. cini se da nisu culi da se koktel može raditi sa sorbetom, ali u redu – prolazna ocjena (3) ako se usporedi sa kaficima na zagrebackoj “špici” (koji su obicno malo bolji). Organizator nam je dao bonove za konzumaciju pica – no ne vrijede za taj dan. Hajde, ništa bitno ni neocekivano. Prošetali smo se i predvorjem spa centra – sve je bilo zatvoreno u 21 sat, tu ve?er ništa se ne može koristiti – no ljubazno su nam rekle da se može dobiti ogrta? i sve potrebno na licu mjesta.

Vratio sam se u sobu i razmišljao kako provesti slobodno vrijeme sutradan nakon predavanja, veseleci se unaprijed. Dodjem nešto prije 22 sata u sobu i palim televizor. Kad tamo šok – kako se to pali? Stari, “Gorenje” televizori u sobi sa daljinskim upravljacem na kojem je znakovito izolir traka, ne pali od prve. Igram se sa baterijama, i “iscjedim” paljenje televizora, ali promjena programa – ne radi. Na samom televizoru (muzejski primjerak) tipke za mijenjanje programa i glasnocu – eto gimnastike. Radio programa – nema (u boršuri koju sam poceo tada citati – piše da ima radio, ali toga nema). Brošura je zanimljiva, i baš za svaku sitnicu koja ti može trebati upucuje na express servis. Dakle, kad bi ja, u 12.30 nocu ili kad se probudim u 1.30 i poželim procitati recimo “Bibliju” ili kad žurim na predavanje i vidim da mi je omlohavio gumb pa ga moram na brzinu popraviti pa mi stvarno treba taj šivaci pribor koji je u svim hotelskim sobama svijeta – u Novi Resort bi trebao zvati “express servis” ili recepciju.

Pa cekaj. Ma da, baš mi se gleda tada sobarica i oblaci mi se da izadjem iz kreveta, zato jer bi poželio procitati dobro štivo. Mini bar (piše u brošuri ga je u sobi) nisam mogao nigdje naci. A tražio sam ga, jer mi je trebao. Kako ni ducana nije bilo, nisam si ponio caj tako da sam proveo vecer uz vrelu vodu (iz slavine)… Provodjenje veceri je bilo doslovno to – nisam nikako mogao zaspati u krevetu, jer mi je bio neudoban (madraci na “federe” kakve vec odavno nisam nigdje vidio, grozno) tako da odlucim prespavati u dnevnom boravku, na kuto-sjedu. Centralnog gašenja svjetla naravno da nema. Halogne lampe sam naucio koristiti (nema uputstva) tek drugi dan, tako da sam se za svaku lampu morao lijepo dizati (fino za razbuditi se). Malo ustajanja do televizora, rucno mijenjanje programa, ma divota. Jedina svjetla tocka te noci bila mi je vrhunska veza na internet – u sobi je ruter, u svakoj sobi pa sam imao 100% signala, 54 mbs, divota. Kako je televizor bio nocna mora, snašao sam se i pogledao teletekst i poslušao radio preko bežicnog interneta…

Naglasak je – snašao sam se sam. Noc je bila dosta hladna. U jednom od (više) budjenja, obilazio sam klima uredjaje i pokušao otkriti kako prebaciti na grijanje (nisam uspio shvatiti, uputa naravno nema a samo hladjenje radi) pa sam ih konacno uspio nekako ugasiti. Ujutro – kiša i jugo. Vidim neke turiste kako stoje pred apartmenom i dolazi elektricni autic za prijevoz – sav sretan udjem. Nitko mi do tada nije rekao da to postoji, kako se to poziva, koji je raspored i pravila vožnje – a u sobi u uputama o tome nema ništa. Valjda imaju pravilo – pitaj recepciju za sve usluge za koje (ne)znaš da ih nudimo. Sav sretan što ne moram hodati deset minuta do predavaone po kiši i vjetru, vozim se ja tim prometalom i imam osjecaj da sam uhvatio “jack pot” (to je jedini puta da sam uspio vidjeti to vozilo i da mi je stalo, nije da nisam pokušavao nakon toga). Vožnja kroz prakticki cijelo naselje je zanimljivo.

Mnoštvo sadržaja koji rade (na žalost ne u vrijeme kad sam ja bio pored njih) mnoštvo gradjevinskog materjala, sve se nešto na veliko gradi. Prilicno me propuhao vjetar, vec i ranije no sada, nakon neprospavane noci (neudobni kreveti, propuh, stalno dizanje iz kreveta i slicno) bio sam dosta dekoncentriran. Sala za dorucak je bila dobra, osobito mi se svidjelo što je bio velik izbor ukusno pripremljenog voca, fin izbor cajeva i to je bila prava milina. Jedan od boljih hotelskih dorucaka koje sam jeo. Ipak, uz sav trud, i dobru volju, nisam uspio odslušati predavanja do kraja, zbog cega sam imao osjecaj krivnje, vec sam se uputio prema sobi (mucna šetnja po kiši i vjetru) da se malo odmorim. U biti, da spavam. Uspijevam nekako zaspati, te mi je oko 17.30 sati malo bolje, pa se ponovno odvažim otici do hotela. Želim usput vidjeti plažu. Ova je šljuncana, vidi se da su staru, kamenu obalu sravnili, nasuli i sada je plaža neformirana uz velike valove u plicaku (fotografiram kako pjena na plaži leti do deset metara u zrak) Sve u svemu – ne bi tamo prišao ni blizu. I da mogu, svuda oznake zabrane pristupa zbog radova. Kao da sam došao na neko gradjevinsko gradilište, a ne odmaralište. Grozno devastirana obala… I tako žaleci za prirodom, dolazim nakon šetnje do hotela. Svaka ideja da bi išao u bazene sada me je prošla (pa po tom vjetru i kiši bi sigurno zaradio upalu pluca da se mokar vratim do svoje sobe). Mislim si – na ovo se stvarno nisi pripremio… Dolazim do hotela, kako sam preskocio rucak lagano sam vec ogladnio – od svih ducana (subota je) radi samo kiosk sa novinama. Izbor štampe – bijeda nad bijedama. Nikakve strane štampe, izbor nekakvih “skandi” i porno magazina, od dnevnih novina – nedeljni vijesnik. Ostale novine ne vidim, ali to mi baš odgovara. Uzmem si jednu cokoladicu, te idem potražiti gdje ima topli caj za popiti. Uspijem naci bar u predvorju, do recepcije. Jucer je tamo bilo baš lijepo sjediti s kolegama, pa da ponovimo iskustvo… No nisam uzeo u obzir, da je subota. Pola predvorja je bilo zatvoreno jer je rezervirano – za svadbu.

Narucim caj – gotovo uvijek pijem caj sa mlijekom – i onda šok. Na racunu mi dodatno zaracunaju 7 (sedam) kuna za 0,1 l (decilitar) mlijeka, koje su mi servirali u vrcicu od 0,02 l (diskretan i prifinjen pribor za caj). Nije me naravno pitao kakav caj (kad nije imao što ponuditi) uglavnom – izbor caja daleko lošiji nego u restoranu u kojem je dorucak. Tek što sam sjeo – dolazi svadba. Kad sam taj svoj caj vec toliko (pre)platio, opet mi vauceri za pice od organizatora nisu pomogli, tražim ponovno neko mirnije mjesto.

Ovaj hotel mi postaje vec krajnje dosadan, nigdje mira, nigdje nekog toplog mjesta uz ambijentalnu glazbu gdje bi se mogao mirno opustiti i procitati svoje novine… Tako da vec vidno razocaran, razmišljam da li da odem u svoju sobu (tamo imam bar internet) ali me od tmurnih misli odvrati što slucajno sretnem kolege sa seminara. U biti, radilo se o organizatorima seminara, kojima sam se ispricao što nisam bio na svim predavanjima, jer me sve propuhalo na ovom velikom gradilištu gdje pola toga ne radi (a u brošurama piše da to imaju) te kako mi se ovdje uopce ne svidja. Hajde, dogovorimo se naci nakon veceri, na druženjima. Kako sam tu pogriješio, tada sam trebao otici, a ne nadati se da ce sutra biti bolje i da cu se lijepo provesti… Jer tada sam još uvijek razmišljao o bazenu koji je izvana, kroz staklene pregrade, tako lijepo izgledao…

Dolazi vecer. Kad ste preskocili rucak, tematski izlet, pola predavanja i patili se cijeli dan, ogladnite. Jelo je pristojno, izbor malo slabiji nego jucer. Onakav promukao, sjednem sa kolegama, dvije kolegice su bile sa nama i trudne. Družimo se i šalimo uz veceru, atmosfera opuštena i obecavajuca. I onda dolazi konobarica, sa picem. Poželio sam tada vocni sok (juice) jer sam ožednio i nije mi se pilo. Donese vino (u ohladjenim cašama) jer je to kolega tražio, sok donjeli kolegicama – što sam ja tražio, mislio sam tada – nije cula. Hajde. Dolazi drugi put – lijepo molim sok. A ona ce: “Sok imamo samo za trudnice“. Mislim šali se. Na stolu boca negazirane vode i vino. Pijem vodu. Evo nje opet put. “Molim sok” – “Nemamo, sok je samo za trudnice, stvarno”. I krene meni ona to?iti vino u ?ašu. “- Ne hvala, necu vino”. Evo ti nje. Ja stavim ruku nad cašu (ne neposredno na cašu, što je ocito bio moj propust) i eto ti pune caše vina pred menom. Dragi moji kolege, ovo me je stvarno vec bilo razbjesnilo. Gutam ja to u sebi, mislim gdje sam ja to došao. Ljut kao ris, odlazim s vecere, u “nocni život”. Kat niže, hrpa ljudi. Vidim žene u visokim potpeticama, 15 cm visine je dosta cesta pojava i šacam da li ima nešto više. Kad tamo doznam da je to otvaranje nekog ducana. Nekakvi “selebritiji”. Tada sam bio vec lagano ožednio (hodanje deset minuta do sobe da popijem vrucu vodu u sobi mi nije izgledalo kao baš zabavna perspektiva) I tražim ja gdje bi to konacno mogao iskoristiti ta 4 (cetiri) vaucera za pice (koje je organizator uplatio) pa mi kolege pokažu neki bar. Izadjem pred bar – tamo me ponude sa šampanjcem (diskretan i uljudan konobar je to nosio) pa ga uzmem, jer su i kolege. Malo liznem – korektno.

No ja sam žeden, hocu sok. Vidim, par konobara (jedno 3-4 njih) rade razna pica. Stanem uz šank, i tako stojim na metar od njih tri jedno 7 minuta. Valjda sam bio nevidljiv. Nije bilo nikog pored mene. Pricaju oni, nose narudžbe. Vidim ja mlade kolegice, držao sam te vaucere u ruci, tražim koš za smece. Kolegica ce. Vidjevši me: “nemoj bacati to”. Ma da. Evo ti ih, bacim ih prezreno na stol pred njih cetiri. “Daj to kome hoceš. Meni to nije od nikakve koristi”… Bilo je tada 23 sata. Što napraviti? Popio sam, ne mogu sada voziti kuci. Sjetim se da imam jedan sok u svojoj sobi (u frižider sam stavio) pa hajde, nije propalo baš sve. Sretnem ponovno organizatore seminara, idu u nocni provod. Šteta, odbacio sam te vaucere, mogao sam im vratiti, možda bi mogli to refundirati. Kako sam nesmotren bio… Krenem dalje u mrak, što dalje od tog hotela u kojem su sad po mom iskustvu, sve neki bahati konobari. Dolazim u sobu, 23.30 je sada, ja spremam stvari, pakiram se.

Prva stvar ujutro – odvlacim sam svoje stvari prema recepciji, sretnem neku voditeljicu. “Vi radite ovdje?” – “Da”. -” U apartmanu 819 ne rade baterije za daljinski” “- Trebali ste zvati, pa bi to ispravili”. Odem ja. Mislim si – ma mogao sam ja vas zvati svakih pet minuta da ispravljate što vam tamo ne štima. Zalijepila mi se slušalica telefona uz ruku. Još da sam tražio sapun, ma mogli ste ostaviti 4 lista toalet papira kao nekad u javnim toaletima ako tražiš “za veliku nuždu” a za malu nuždu ne dobiješ. Dobiješ još tri, na posebni zahtjev. Da, stara dobra vremena sa cucavcima, * ti ja apartmana. Na srecu, ništa od toga nisam izgovorio. Jadna žena, nije zaslužila. Ipak je red oprostiti se od kolega, koji su imali organizirani prijevoz iza 10, no žurilo mi se napustiti taj usrani resort što prije. Lijep je bio dan, no ja sam želio biti što dalje od tamo… 7.50 ujutro, odjava na recepciji. Ostavio sam tamo prtljagu.

Dorucak me malo smirio. Tamo je to stvarno najbolje, ne vidiš te konobare i ne cuješ nikoga da ti pristupi stolu (osim što pokupe prljavo posudje) tako da baš nisam išao gladan na put. Hajde, da završimo to. Pokupim prtljagu, i uredno pitam recepcionarku: “Molim Vas, knjigu žalbe da ju ispunim”. Ova me upita “Možete li reci o cemu se radi”. Ja ispricam o odnosu za vecerom, lijevanju vina kad sam insistirao da mi ga ne toci. “Jeste li ispunjavali knjigu žalbe tada u restoranu?”. Ma da, pred kolegama cu se ja svadjat. “Nisam, to želim ispuniti sada”. U biti, za knjigu žalbe je bio racun za 0,1 mlijeka koje nisam dobio ve? 0.02 l a ostalo – odnos osoblja i sve to – nisu više u “pravilniku o knjizi žalbe”. Tada to nisam znao, jer nisam knjigu žalbe popunjavao nikad – u biti, samo jednom pred 5-6 godina to je ispunila moja prijateljica s kojom sam bio u jednom ugostiteljskom objektu, žalila se na krivo deklariranje artikala. U tom trenutku bio sam odlucan to ispuniti, ma kud puklo.

Otvorivši knjigu, vidim da ima tri papira – za gosta, inspekciju i onaj koji ostaje u knjizi. Naravno da je krivo popunim (nisam znao da se mora ispisati puna adresa prebivališta) vec sam samo napisao svoje ime, potpis i “soba 819″. Recepcionerka me upitala: “Možemo li vam kako izaci u susret, kakva masaža ili rucak”. “Ne hvala, ne želim ništa od vas”. I napisao sam to u tom svom ocaju – ne želim ništa od njih kao kompenzaciju, kao i to da mi je ponudila kompenzaciju.

Bahat odnos prema meni kao gostu, kako sam ja to doživio, poducilo me je lekciji. Prvo, izbjeci situacije u kojima se motaju “selebritiji” i “vip gosti” u širokom luku. Osoblje se tada neprirodno ponaša. Novi Resort & Spa je na prvi pogled lijepo mjesto, no nedoradjeno, neizgradjeno do kraja i (polu)organizirano, gdje se moraš dobro pripremiti (ponjeti svoje sokove, ako hoceš u bazene ili spa centar nositi torbu sa stvarima, toplo se obuci) te jako dobro vidjeti koju to sobu dobivaš, te zvati osoblje da ti odmah sve isprave, odnosno tražiti sobu koja ima ono što ti treba. Ukratko, treba im prigovarati, jer sami od sebe nece ti citati misli odnosno nastojati da ti ucine boravak ugodnim. Za svrhu za kojom sam tamo bio, dakle za seminar (kongres) držim ga neprimjerenim, mislim kao da sam u sasvim drugom hotelu na drugom kraju grada) i prostor je raštrkan. Spa centar i bazene nisam vidio nego izvana (iznerviran glupostima) no obala koju sam vidio je katastrofa kako je izdevastirana.

Dragi moji, ako ste selebritiji koje zanima slikanje – samo naprijed. Ako želite mira, odmora i “pobjeci za vikend” može vam se desiti što i meni – da pobjegnete za vikend. Ali od njih.

Ocjena: Nikad više moja noga krocit tamo nece. To je obecanje. Previše sitnih stvari su utjecale na tu moju odluku. I da znate – ovo je tek drugo mjesto za koje sam se zakleo da više nema nikakve mogucnosti ispravka. Prvo je Hemingway bar u Tuškancu u Zagrebu pred šest godina – a obecanja te vrste držim.

A za vas – igrajte samo nagradne igre, možda vam bude i dobro u tom spa centru.

Za mene – planiram otici ovaj tjedan u neke toplice. Uživati u bazenu, podvodnoj masaži… Samo gdje? U Sloveniju, ili negdje u Zagorju?… Imam 3-4 mjesta u vidu, za jedan luksuzan i ugodan tretman… gdje ce me poštovati kao osobu i gosta.

Tagged with:
 

Bad Behavior has blocked 7 access attempts in the last 7 days.