News @ Noebius

U jednom zanimljivom razmišljanju (Što nisam stigao re?i Jacku Welchu, Playboy Hrvatska, br 121:26-27), Miroslav Radman promišlja naše budu?e lidere u poslovnom svijetu.

“..Autostopirati mukte na Jacku Welchu – ma nemoj! Mea culpa, no vi, mlada ekonomska gospodo, ne biste trebali ništa u?iti napamet, niti uzimati “zdravo za gotovo”...” Radman dalje zamjera Jacku što nije ni spomenuo one bez kojih on ne bi mogao živjeti, a koji bi mogli živjeti bez njega – kreatore dobara. Aberacija je u ?injenici da ?e izumitelj – ?ak ako postane jedan od rijetkih nobelovaca – dobiti najviše milijun dolara, paru na koju bi s visoka gledali mnogobrojni anonimni menadžeri dobara zara?enin primjenom njegovih otkri?a. Zato i imamo globalni deficit inovacija.

Osvrt na politi?are “novog kova” – Radman razmišlja: “Svakako se ne radi o selekciji mudrosti, ni o stru?nosti, nego o medijskom seksipilu.

A ekonomisti i odnos prema znanju? “Juvenilne Hrvate zanima novac, a ne razgovor, jer kako ?e zaraditi novac dok gube vrijeme u razgovorima i razmišljanju?”… “Mladi financijeri i ekonomisti nadaju se da ?e od drugih dobiti znanja (industrija znanja) i to mukte.

I ovdje dolazimo do to?ke, na kojoj po?inje moje promišljanje. Ekonomija i suvremeni mena?ment vode brigu o zara?ivanju novca. Ne gube vrijeme na “razgovore i razmišljanja” – dakle na dijeljenje. Industrija znanja po?iva na – znanosti. Bit znanstvene metode je upravo u dijeljenju znanja. U cijelom procesu, zara?uju posrednici. To su s jedne strane “znanstveni ?asopisi” a s druge strane – profesori koji obilaze razne stru?ne kongrese na kojima se okupljaju ljudi koji žele razmijeniti svoja razmišljanja, jer na taj na?in svi štede.

No zašto bi netko uop?e dijelio nešto sa drugima, i davao im za mukte ako ne dobija nešto za uzvrat? Naime, ukoliko postoji uski krug stvaratelja novih dobara, zašto bi im uop?e bili potrebni ljudi iz ekonomije?

Potrebni su im, ukoliko oni koji zara?uju novac, dijele dio ste?enog sa stvarateljima, putem nekih subvencija, stipendija ili sli?nih vidova stimulacije. No to funkcionira na nižem nivou (bazi?na edukacija, studij) i djelomi?no na nivou – istraživa?kih institucija.

Ukoliko netko stvara novu vrijednost samostalno, i nije dužan nikome podnjeti izvještaj – zašto bi uop?e prodao nekom ono što je stvorio, zašto ne bi to zadržao za uži krug, odnosno izbjegao “profesionalne ekonomiste” u cijelosti?

Na žalost, kapitalizam je u tom podru?ju usporediv sa ovom prispodobom:

Mlada lavica ulovi gazelu. Uz nju starija k?er i lavi?i. Jede brzo, njena obitelj gladuje i najmla?e ma?e samo što nije uginulo. Starija k?i ugleda lešinare, koji su doletjeli i skupljaju se. Troši snagu i vrijeme da ih otjera, stara je iskusna i jede na brzinu što može. I uskoro, jato lešinara odjera lavove od njihovog plijena…

Lešinari pretražuju široka prostranstva, ne gube vrijeme na lov, kad se ugleda lovca – signalizira se svima, i ovi slete. Kako ih je mnoštvo, uz agresivni nastup i igru iscrpljivanja, otimaju svaku lovinu. Rizik? Minimalan. Potreban trud? Totalni nadzor nad savanom.

Kapitalist globalnog društva upravo je poput lešinara, traži plijen i lavlju obitelj koja ne može otjerati jato dobro organiziranih “profesionalaca”. Tako je gotovo nemogu?e prodati uzgojeno povr?e potroša?u, ve? se mora i?i posredniku, koji uzima svojih 300-500%.-

Sva dobra su takva – smanjenje troška je zakon, profit mora biti što ve?i – i to samo njima. Nema dijeljenja. Ni sa vlastitim radnicima, osim sa sebi sli?nima – ?lanovima katrela i u svijetu postupno duopol postaje ideal. Zašto duopol, a ne monopol? Kartelni dogovori su tada lakši jer se od monopolista o?ekuje fer play u odnosu na kona?nog korisnika. Kad postoji “konkurencija” koja je fiktivna, a ta fikcija se propagira kroz medije – izvorište propagande.

Politika tako ulazi u duopol dijele?i sa medijima stvarnu vlast – na odre?eni na?in se doimaju da lešinare jedni druge, no to je profinjena igra svra?anja pozornosti.

Pravi igra?i i lešinari ostaju anonimni. Anonimna mo? “mladih i poduzetnih” je u njihovom koordiniranom plesu.

I u tome je bit modernog društva – ve?ina radi besplatno ili za kikiriki, a lešinari odnose profit…

Ako sam ja napravio nešto besplatno – da li mogu prevariti nekoga?

Zavarati možda, ali prava prevara su oni koji u redu, na distanci, o?ekuju mukte obrok…

A znamo da nema besplatnog ru?ka. To vam uvijek naplate, da ni ne znate kako.