Kraj. Prerano.
Danas mi je bio jedan od onih, težih dana. Razgovarao sam sa jednom djevojkom, koja se je trebala vjen?ati idu?i subotu. Na žalost, nikad više… mladoženja je prerano preminuo. Osje?aj krivnje kad je jedan život prerano završio od iznenadne smrti, pogreb umjesto bacanja buketa. Pitala me, “da li sam možda nešto pogriješla, da li sam ga mogla spasiti?”. Neminovno ?esto negiramo, pokušavamo svladati nesavladivo. Ponavljala je zadnje rije?i, nije se uspio oprostiti. A neke tajne su ostale nedore?ene… Drugi razgovor je bio unekoliko teži, mla?i ?ovjek ostao je bez supruge pred par tjedana. “Žalila mi se na bolove u grudima, da li sam joj mogao pomo?i.”. Bez opraštanja, neo?ekivano. Dolazi mi sa bolom u grudima, kao da želi oti?i istim putem…”. Žalovanje je težak proces, ali potpuno ljudski. Imamo pravo na patnju koliko i na radost. Pomiriti se i oprostiti.