Za sve postoji pravo vrijeme
Nedavno sam imao prilike razgovarati sa jednom mojom prijateljicom, koja je “poslala” mamu u dom umirovljenika. “Kidala sam se od osje?aja krivnje, plakala sam ve? nekoliko tjedana” govorila je o teškom rastanku. “Dok sam ju vodila tamo, pitala me je: - Što ?u ja tamo raditi?”. Na?i mjesto u “dobrom” domu je teško, predbilježbe je nekad dobro u?initi nekoliko godina ranije - dok se roditelj još ni ne sprema oti?i. S druge strane, starije osobe imaju “tisu?u” na?ina kako da djeci stvore osje?aj krivnje - ne žele napustiti svoj stil života. Ako znamo da što je odlazak kasniji, prilago?avanje je teže - “skleroza” ?ini svoje, pa i najlucidnijima - postavlja se pitanje, kada u?initi takav korak? Obitelj mora biti svjesna da uputiti nekog u dom, predstavlja težak trenutak za sve. Pojedini stariji gra?ani su zadovoljni s tim, jer tamo nalaze društvo vršnjaka, dijele zajedni?ke interese i nastavljaju druženje, na na?in kako bi to recimo studenti radili u studenskim domovima… Ali ljudi navikli da su cijeli život u svojoj (jednoj) ku?i, koji su postali ovisni o njezi obitelji na tome su “teški” i u trenutku kada obitelj ne može pružiti dovoljno dobru njegu (pa i uz profesionalnu pomo?) nisu skloni tom rješenju. Osobito delikatna situacija je ako se radi o maloj obitelji - primjerice ako sami živite s ostarjelim roditeljem. Dok su oba roditelja zajedno, podržavaju jedno drugo - ali ako se radi o udovici/ udovcu, s vremenom to može biti teže, pogotovo ako zdraveno stanje ?ini ovisno o tu?oj pomo?i. Da li “pripremati teren” mimo znanja ili negirati razvoj doga?aja? I kona?no, da li priznati da ne možemo dalje sami? To su otvorena pitanja normalnog života, priznanja da sami starimo, da naša obitelj stari i da možda nismo u stanju sami se brinuti za cijelu svoju obitelj. Za sve postoji pravo vrijeme.